Svijet (ni)je naopako postavljen

Ususret 9. ZagrebDoxu: ¡Vivan las antipodas!, red. Victor Kossakovsky

• 
  
  U vodi rijetko naseljene argentinske pokrajine Entre Rios odražavaju se sofisticirani tornjevi užurbanog Šangaja. U izboranoj koži slonova iz Bocvane naziru se vulkanske naslage Long Islanda (Havaji). Rijetko naseljeni pojas uz Bajkalsko jezero nalik je surovoj pustoletini Patagonije (Čile)… Na filmskom su platnu ostvarive sve moguće i nemoguće situacije i veze. Premda okvir dokumentaranne znači da je nemoguća kombinacija izvan njegova dosega. Uostalom, najfascinantnije priče dolaze iz života i nijedna im fikcija nije ni do koljena, ma koliko se scenaristi filmskih priča trudili izjednačiti dvije krajnosti – izmišljenu i neposrednu. A život se jednako tako zbiva u neposrednoj blizini medija. Samo je pitanje u kojoj mjeri je toga svjestanmedijski kormilar.
  
  ¡Vivan las antipodas! Victora Kossakovskog neće gledateljima okrenuti svijet naopako – napomena je kojom se promovira dokumentarna koprodukcija iz 2011 (Njemačka, Argentina, Nizozemska, Čile). U svakom slučaju neće otvoriti neuralgični socijalni kontekst na četiri izdvojena para antipoda na zemaljskoj kugli. Na tim će mjestima redatelj rođen u Peterburgu daleke 1961. tražiti bliskosti po pitanju konfiguracije tla, ljudskih karaktera, ponašanju usamljenih jedinki, surovom okolišu i slično. U tu će svrhu konstantno ljuljati filmski okvir, okretati stvari na glavu i narušavati gravitacijski kod na koji su navikli gotovo svi rezidenti na planetu Zemlji, kako organski tako i anorganski. Uz dokumentarac stoji napomena kako je redatelj tražio čvrste uporišne točke za snimanje antipoda, nikako one pod vodom oceana, jezera ili rijeka. Unatoč toga što su po njegovu izračunu izdvojeni parovi na čvrstom tlu, tijekom snimanja se pokazalo da je vodena masa od presudna značaja za zbivanja na terenu. Parovi antipoda su Entre Rios (Argentina) – Šangaj (Kina), Patagonija (Čile) –  Bajkalsko jezero (Rusija), Kubu (Bocvana) – Long Island (Havaji), Miraflores (Španjolska) – Castle Point (Novi Zeland).
  
  Prvi par, kineski i argentinski, povezuje figura trajekta. U Južnoj Americi pokretni most čuvaju dva brata i naplaćuju prolaz rijetkim sudionicima prometa. Na azijskom kontinentu s trajekta silaze brojni Kinezi na motorkotačima i biciklima, vukući sa sobom svakojake rekvizite u svrhu borbe za goli opstanak na dnevnoj razini. Razlika je, doduše, u žestini i brzini, no na medijskom planu redatelja i montažera Kossakovskog silna količina vode i plutajući objekti koji povezuju čvrsto tlo su fokusi njegova interesa. On je opravdan jer nestabilna površina vode u znatnoj mjeri narušava gravitacijski kod ili sustav kojem se redatelj medijskim sredstvima opire. Ili se barem čini da ga želi narušiti. Pa ipak, pretjerano ljuljanje širokih planova, naginjanje slike, naopaki kadrovi ugrožavaju integritet priče o antipodima. Pretjerana količina naopakometrije maniristička je u filmskom okviru u kojem se, zapravo, ništa značajno ne događa. Izuzevši nasukanog kita (zadnji par antipoda) kojeg ljudske jedinke uz pomoć kamiona i bagera trančiraju na pješčanoj obali Novog Zelanda i potom pospremaju u netom iskopanu jamu.
  
  Atraktivne razglednice s različitih geografskih točaka djeluju poput usporene filmske revije na temu egzotičnih mjesta. Kao da se autor u konačnici nije snašao sa sadržajima koji su se nudili na terenu. Vjerojatno bi se s radikalnijom montažom, sažimanjem pretjerano dugih sekvenci egzotične Patagonije ili argentinskog međurječja, pa čak i izbacivanjem posljednjeg para antipoda, dobila intrigantnija priča o antigravitaciji i mističnoj vodi kao mediju koji memorira sve s čime dolazi u doticaj. Sirovi je filmski materijal otvarao brojne sadržaje – o usamljenicima, nasukanim pojedincima u surovom ambijentu Patagonije ili pak prenapučenog Šangaja, teškim uvjetima u kojima isti pojedinci preživljavaju, narušenom ekosustavu – no na kraju je to šareno društvo ostalo bez redateljskog uporišta. Ono je, u svakom slučaju, trebalo ići u smjeru antigravitacije, ne samo na razini medijske intervencije ili krojenja filmske slike nego i kormilarenja kroz zatečeni sadržaj. Dokumentarac o antipodima svakako će se pamtiti po raskošnim rakursima Patagonije i Bajkala, po krdu divljih mačaka koje u stopu prate čileanskog pastira, egzotičnom ambijentu od slojeva lavena Dugom otoku, komadanju mrtvog kita na pješčanoj obali Novoga Zelanda…
  
  Kossakovsky je vizualno atraktivnom filmu pristupio po logici svoje Srede, inače dana u tjednu kada je rođenu Peterburgu (19. srpnja) te je 1997. filmskom kamerom istražio sudbine sedamdesetak sugrađana koji su rođeni na isti dan 1961. godine. Dakle, ideja o povijesnoj simultanosti četrnaestje godina poslije adaptirana za ekranizacijupriče o geografskoj simultanosti. U njoj je dramatična tema o materiji koja memorira sve i preuzima formu svoje okoline potisnuta u drugi plan, odnosno izgubila se u redateljevoj opčinjenosti neobičnim krajolicima. Ruski je dokumentarist preračunao sadržaj antipoda i gravitacijskih anomalija te je izgubio nit koja je mogla suvislije povezati mjesta na kojima se naoko ništa značajno ne zbiva. Ništa značajno u smislu da je još, primjerice, nepoznato i novoaktivistima za zaštitu okoliša ili promicateljima ljudskih prava. Nerazumljivo je zašto se redatelj uporno vraća dvojici šutljivih Argentinaca koji naplaćuju prijelaz preko trajekta u pokrajini Entre Rios. Nejasno je, također, zašto drži duge kadrove vodenih bazena na stijeni u Mirafloresu iznad kojih lete šareni leptiri (četvrti par antipoda). Vodeni su resursi vještijom montažom mogli dodatno dramatizirati filmski eksperiment o antipodima. U tom kontekstu svakako je simptomatičan argentinski trajekt kojega na kraju filma nosi nabujala rijeka. U mističnom pak smislu upečatljiva je izjava mlade žene uz Bajkalsko jezero koja kaže kako bi se ponovno rodila kao rijeka.
  
  Ruski dokumentarist kaže kako se sadržaj njegovih filmova zbiva na licu mjesta, na terenu tijekom snimanja. Taj eksperimentalni okvir ponekad neće uspjeti, ponajprije zbog toga jer redatelj-montažer u sirovom materijalu možda nije uvažio sve njegove prednosti ili slabosti. Jedna priča o antipodima tijekom snimanja se preobrazila u dokumentarac o vodenim resursima koji okružuju otoke, uvjetuju život stanovnika uz Bajkalsko jezero, prijete žiteljima Patagonije, razdvajaju stanovnike mnogoljudnog Šangaja itd. S obzirom na vlastite teze o radu na filmuVictor Kossakovsky trebao je uvažiti diskretni šarm antigravitacije, upisan u materiju vode. Radikalnijom montažom sirovog materijala.
  
  Ovogodišnji ZagrebDox, deveti po redu, jedan program posvećuje retrospektivi Victora Kossakovskog. Na repertoaru će se, između ostalih filmova, naći i Sreda i ¡Vivan las antipodas!. Organizator je dokumentarac iz 1997, o žiteljima rođenim na isti datum kao i ruski redatelj, stavio na program u srijedu 27. veljače 2013.
  
  © Željko Kipke, FILMOVI.hr, 23. veljače 2013.

Piše:

Željko
Kipke