Zvijezde i pjevači

Jadnici (Les Misérables), red. Tom Hooper, sklad. Claude-Michel Schönberg

• 
  
  Film Jadnici Toma Hoopera nastao je prema istoimenom mjuziklu Claude-Michel Schönberga (glazba), Alaina Boubila i Jean Marc-Natela (tekst); a može im se pribrojiti i Herbert Kretzmer, koji je napisao englesku verziju teksta. Zanimljivo je da su Schönberg, Boubil i Kretzmer, uz Williama Nicholsona, potpisani kao scenaristi filmske verzije mjuzikla koja se ne nastoji samo temeljiti na glazbeno-scenskom djelu, nego i na njegovoj izvornoj inspiraciji, svjetski poznatom romanu Victora Hugoa. Zanimljivo je također da su se Jadnici, čak prije svoje londonske premijere, prikazivali kod nas, u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, gdje ih je, u režiji legendarnog Vlade Štefančića, na scenu postavila ekipa Kazališta Komedija – ista ona koja je nedugo prije toga postavljala mjuzikle Gubec beg  i Grička vještica Metikoša, Krajača i Prohaske.
  
  No filmski su Jadnici druga priča. U raskošnoj holivuskoj produkciji, glazbeni brojevi zvuče očaravajuće i zapravo ohrabrujuće nakon samo jednog skromnog objavljenog kompaktnog diska čija glazba i (bitno skresani broj glazbenih točaka) nisu previše obećavali. Mjuzikl je zapravo najviše pozornosti dobio zbog velikih glumačkih zvijezda (Hugh Jackman, Anne Hathaway, Russell Crowe) koji sve pjevali u živo za vrijeme snimanja (a ne na playback kao što se to obično radi). Rezultat je bio prilično neobičan; prije svega, zamisao da Russell Crowe, čuveni Gladijator, pjeva u mjuziklu teško je predočiti. Međutim, Crowe doista pjeva, kao i ostale zvijezde, no jasno je da to nije njegov prvobitni poziv.
  
  Ono na čemu su Jackman, Crowe i Hathaway prvenstveno dobili principom snimanja na licu mjesta, mogućnost je da se izraze onim što im ide mnogo bolje od pjesme – a to je gluma. Zato je njihov pjev neprestano na granici govora i povremeno doista prelazi u izgovorene rečenice. To zapravo pokazuje vještinu korištenja glasa: svatko tko imalo poznaje taj instrument znat će da  je upravo prijelaz iz govora u pjev i obrnuto vrlo težak i nespretan te da zahtijeva izuzetnu kontrolu. Svejedno, moj je dojam da se u zvjezdanom trojicu Crowe ipak najviše mučio, jer neki songovi nisu sasvim ležali u njegovoj lagi. No kada mu je pjesma bila u okvirima njegovog glasovnog opsega, poput impresivne Stars koju pjeva hodajući po samoj ivici krova, tada je to bilo to – pravi glazbeni broj iz mjuzikla.
  
  S druge strane, manje poznati glumci, poput Amande Seyfried u ulozi Cosette, Eddiea Redmaynea u ulozi Mariusa, Samanthe Barks u ulozi Éponine te malog Daniela Huttlestonea u ulozi Gavrochea, izvanredni su pjevači. Sad opet, možda njihova gluma nije toliko impresivna poput glume Hathaway (koja je doslovno rasplakala svojom autentičnom izvedbom Fantinine smrti), ali glumačke uloge u mjuziklima (obično) nisu naročito zahtjevne. Činjenica da ih se u filmskoj verziji Jadnika diglo na jedan sasvim drugi nivo nije značila da se pjesma mogla zanemariti. Sredinu između glumački nastrojenih zvijezda koji su svoje likove izuzetno glumački prikazali i time sakrili svoje eventualne glasovne nedostatke, te pjevački nastrojenih manje poznatih mladih glumaca, tvorili su Helena Bonham Carter i Sacha Baron Cohen u ulogama gospodina i gospođe Thénardier. Njihova pjesmica Master of the House zamišljena je poput karikature, pa je pjevanje na rubu groteske, s povremenim izgovorenim komentarima i iskrivljenim glasovima, bilo traženo u samim ulogama.
  
  Zborski i orkestralni brojevi (te istodobne masovne scene) izuzetno su impresivni, kako zbog načina snimanja, scenografije i kostimografije te brojnih statista, tako i zbog upravo savršene izvedbe zborskih pjevača i orkestralnih instrumentalista (podaci kažu da je orkestar naknadno snimljen, dok su glumci pjevali na setu uz klavirsku pratnju) koja se u ovoj verziji sluša s mnogobrojnih zvučnika. Tako i glazba Claude-Michela Schönberga postaje gotovo boljom od originala, a neke masovne pjesme, poput Look Down i  Do You Hear the People Sing? odzvanjaju u ušima gledatelja dugo nakon odgledanog filma. I to unatoč glumačko-pjevačkom kompromisu koji je za ovu epsku i gotovo grandomansku izvedbu Jadnika u neku ruku bio nužan.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 10. veljače 2013.

Piše:

Irena
Paulus