Kada gledam Spielbergove filmove koji tendiraju povijesnoj tematici poput Amistada (1997), Spašavanja vojnika Ryana (Saving Private Ryan, 1998) ili Lincolna (2012), imam dojam sličan kao prilikom čitanja, primjerice, Šenoinih povijesnih romana. Redatelj s povijesnim materijalom barata onako kako njemu odgovara, dakle poprilično slobodno. Povijest postaje osmatračnicom za sadašnjost, dok ga pritom ništa ne sprječava dva svoje ideološke stavove i promišljanja projicira na prošlost. Naravno, spomenuto je sasvim legitimno, no iz Spielbergovih ozbiljnih redateljskih pokušaja neprestano i eksplicitno probija iritantna težnja da gledateljima održi poduže lekcije iz povijesti, humanosti, hrabrosti i nadasve vrline. Lincoln nažalost nije iznimka.
Stoga gledatelji koji očekuju zaokružen i koliko-toliko pouzdan biopic trebaju ostati kod kuće jer ovaj film, nadahnut dijelovima knjige Team of Rivals: The Political Genius of Abraham Lincoln Doris Kearns Goodwin, to svakako nije. Primjetno je postalo kako je Spielbergu sve draže udruživanje s Tonyjem Kushnerom, danas jednim od najuglednijih američkih dramatičara, autorom kultnih Anđela u Americi, s kojim je surađivao i na München (Munich, 2005). Kushnerov scenaristički utjecaj itekako je primjetan, posebice u dramski nabijenim dijalozima. Očito je redateljeva želja bila da iskoristi Kushnerovu vještinu povezivanja individualnih sudbina sa širom društveno-povijesno-političkom freskom, kao što je to učinio u Anđelima u Americi (Angels in America, 1992), ali i njezinoj adaptaciji koju je u formi televizijske mini serije snimio Mike Nichols 2003. godine. Scenaristovi dijalozi britski su i živopisni te film svakako profitira od njih, odnosno, preciznije bi bilo reći da upravo na njima djelo i počiva nauštrb masovnih prizora bitki, koji su manje ili više ostavljeni po strani.
Međutim, i Kushner se katkada zna pretjerano zanijeti, primjerice, u nadasve patetično postavljenom prizoru kada ljutiti Lincoln ustaje, a redatelj ga kadrira pritom iz doljnjega rakursa, te zahtijeva od svojih pobočnika da mu pribave kako god znaju i umiju dva glasa koja nedostaju da bi trinaesti amandman, kojim se ukida ropstvo, bio izglasan. Predsjednik tada, poprilično patetične geste, izjavljuje kako je on predsjednik Sjedinjenih Američkih Država i najmoćniji čovjek na svijetu, a gledatelj se naprosto osjeća neugodno zbog Daniela Day Lewisa koji je primoran izgovarati takve bljutave i otrcane replike. Jeftni patriotizam, međutim, nije teško povezati sa Spielbergom, no donekle iznenađuje u slučaju Kushnera. Općenito film ima problema s katkada podignutim patosom, kojim autor nasilno pokušava izvući emocije iz gledatelja. Prizor sukoba oca i sina Lincolna, jer se Robert (Joseph Gordon-Levitt) želi priključiti vojsci Unije kao i njegovi vršnjaci, bjelodani je primjer. Želja je potaknuta Robertovim promatranjem bolničkoga osoblja kako u jamu baca amputirane dijelove vojničkih tijela. Navedeni prizor je bez ikakvih posljedica po radnju filma te karakterizaciju protagonista mogao biti izrezan iz filma, no poslužio je za isticanje gotovo viteških vrlina jednoga mladića koji pretpostavlja svoje porijeklo dobrobiti zajednice te se time opredjeljuje za ispravne vrijednosti kao što bi svaki istinski patriot trebao činiti.
Naslovni je lik pak gotovo mitoiziran u svojoj iznimnosti i vrlini, nadasve humanosti bez obzira koliko se podcrtavale njegove ne uvijek moralne političke metode, problemi u braku koji su tek ovlaš dotaknuti te činjenica da mu je sin studirao u Bostonu dok su drugi mladići ginuli u ratnoj klaonici. Mizanscena, način kadriranja, osvjetljenje – sve je podređeno središnjem liku i njegovoj dominaciji, što je donekle uzrokovalo da se sporedni likovi doimaju uvjerljivijima i životnijima od njega. Sally Field kao melankolična gospođa Lincoln dobro je zaokružen lik sa svim svojim proturječjima, isto kao i izvrsni Tommy Lee Jones u ulozi vođe republikanaca Thaddeusa Stevensa. Daniel Day Lewis glumački je perfekcionist, no to nije uvijek dobro po uloge koje tumači jer često može prijeći u manirizam koji umanjuje živopisnost protagonista kojega tumači.
Uvijek ponavljam kako bi Spielbergu netko trebao objasniti da nakon što namontira film jednostavno izreže zadnjih petnaestak minuta. Epilozi su mu očito bitni jer u njima nastoji rekapitulirati svoje poruke, no oni su suvišni i često odveć melodramatični. Izglasavanje trinaestoga amandmana u Lincolnu predstavlja narativni klimas i film je komontno tu i mogao završiti jer preostala minutaža običan je balast koji vodi prema atentatu.
U filmu Spielberg konfrontira rat i politiku, odnosno individualno i kolektivno. S jedne strane je neshvaćeni predsjednik koji svojoj naciji želi slobodu i dobrobit, a s druge ta nastojanja pritišću ratne strahote. Lincoln je prikazan kao beskompromisan borac koji je spreman platiti krvavu cijenu kako bi ostvarila dobrobit zajednice. Dakle, rat je možda okrutan i nasilan, ali je isto tako i plemenit te nužan. Stav je to koji redatelj zastupa još od Spašavanja vojnika Ryana pa sve do Puta rata (War Horse, 2011). Međutim, izvrsno postavljenji prizori na bojišnici, u kojima su dijalozi pretežno reducirani, govore sami za sebe o primitivnosti uništavanja, a to je nešto što se autor nikada nije usudio poručiti svojim filmovima jer bi imao problema s usklađivanjem s vlastitom moralnom potkom.
Masovni prizori u zastupničkom domu također su prilično dobro režirani, a često su kontrapunktirani mračnim, kontemplativnim kadrovima samoga Lincolna. Staromodno Spielbergvo pripovijedanje, izvrsna kostimografija i scenografija te fotografija stalnoga redateljeva suradnika Janusa Kaminskoga svakako su pridonijeli da Lincoln ostavi dojam patriotske bajke pa je film, kada malo dublje zagrebete ispod površine, mnogo bliži poetici Indiane Jonesa i Kapetana Kuke nego Schindlerove liste.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. veljače 2013.