U klasičnom razdoblju Hollywooda, kada je mjuzikl bio poprilično popularan žanr, ako redatelj nije bio zadovoljan glasovnim mogućnostima glumaca, pribjegavalo se sinkronizaciji. Pjevačke dionice otpjevao bi netko tko ima pjevačkoga talenta, a film bi svejedno imao tržišne koristi od pojave glumačke zvijezde. Vjerujem kako je ova situacija poznata redatelju Tomu Hooperu (Kraljev govor), premda bi danas bilo krajnje neugodno da je netko predložio autoru da, primjerice, sinkronizira pjevačke dionice Russella Crowea. Uostalom, niti jedna od egotripiranih glumačkih zvijezda današnjice ne bi pristala na takav, za njih ponižavajući postupak, što nas navodi na zaključak kako je Hooper ipak trebao pažljivije birati svoju glumačku postavu. Teško bi bilo reći da Russell Crowe, u ulozi predanoga čuvara zakona Javerta, pjeva. Prije bismo mogli zaključiti kako pokušava pjevati, ali se neopisivo muči zbog vrlo oskudna vokalnog raspona i mogućnosti. Kada tome pridodamo da u Jadnicima nije niti osobito glumački ekspresivan, nego kamene facijalne ekspresije šeće kroz sto i pedeset minuta filma, pri čemu su jedine preobrazbe koje doživljava one kostimografske naravi – shvaćate da imate školski primjer pogrešno odabrana glumca, čija pojava postaje teret po uvjerljivost filmske cjeline. Nažalost, Crowe nije jedina slaba karika. Evidentno je da se katkada i Hugh Jackman muči sa svojim pjevačkim dioniama, a glumačka postava koja se nelagodno osjeća u svojim pjevačkim ulogama nesumnjivo nije dobar znak za mjuzikl, iako se Anne Hathaway, Eddie Redmayne, Amanda Seyfried, s druge strane, sasvim solidno nose sa svojim nastupima.
Nakon što je pokret Novi Hollywood zapečatio sudbinu klasičnoga Hollywooda, mjuzikl kao žanr koji je u malome predstavljao sve ono što je mlada generacija društveno analitičkih i mimetički orijentiranih filmaša odbacivala (eskapizam, populizam, naglašavanje vedrih i humornih aspekata života, optimizam...), nije imao što tražiti na novoj žanrovskoj mapi sedamdesetih godina. Kada su krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina ponovno instalirane najgore osobine klasična razdoblja, mjuzikl je i dalje ostao na marginama interesa filmaša kao anakroni žanr. Sporadični pokušaji poput Parkerove Evite (1995) nisu urodili osobitim umjetničkim, a još manje komercijalnim uspjehom, pa se žanr do široke publike uspio probijati jedino kroz postmodernu mimikriju i bogatu citatnost temeljenu na referiranju na poplarnu kulturu, kao u slučaju Luhrmannova Moulin Rougea (2001) ili populističke blockbustere poput Mamma Mia! (2008) Phyllide Lloyd. Hopper je, pak, u usporedbi s dvama navedenim redateljima, imao nešto drugačiju formulu. On svakako nije pop-fanatik kao Luhrmann, a nije imao niti Abbine pjesmuljke koji su mogli njegovo ostvarenje natopiti pretjeranom dozom nostalgije. Iza sebe je jedino imao slavan romaneskni predložak Victora Hugoa, što nažalost za današnju publiku ništa ne znači, ali i kazališni mjuzikl kojega potpisuju Claude-Michel Schönberg i Alain Boublil te njegovu vrlo uspješnu brodvejsku instalaciju. Uspjeh Jadnika kod publike i dijela kritike počiva na činjenci kako je posrijedi jedan od onih uradaka koji formulaično nudi ponešto za sve moguće i nemoguće skupine gledatelja. Takvi naslovi redovito, unatoč upitnim umjetničkim dosezima, često bivaju i vrlo konkurenti u sezoni filmskih nagrada, o čemu svjedoče sve one silne i pretjerane nominacije za Oscara, a posebice ona u kategoriji najboljeg filma.
Formula za svakoga ponešto ogleda se u redateljevu pokušaju balansiranja između različitih čimbenika koje pokušava ugraditi u filmsku cjelinu. Primjerice, likovi Thénardiera (Sasha Baron Cohen) i Madame Thénardier (Helena Bonham Carter) mogli su slobodno biti izostavljeni. Romaneskni predložak ionako je dobrano prekrojen kako bi odgovarao novoj žanrovskoj formi pa izostavljanjem navedenih likova cjelina ne bi osobito izgubila, štoviše, zasigurno bi bila kraća, a time i dinamičnija. Međutim, Hooper ih, u njihovoj karikiranosti, koje je često naglašena upadljivim kostimografskim i šminkerskim rješenjima, koristi radi humornih elemenata u priči. Uostalom, to su likovi koji su u kazališnoj inačici bili vrlo popularni kod publike. Epski nabijene masovne scene, poput uvodnoga prizora ili prikaza revolucije neposredno pred završnicu djela, snimane širokokutnim objektivima, Jadnicima daju prizvuk epičnosti, grandioznosti te propitivanja općeljudskih vrijednosti, a namijenjenie su gledateljima sklonima pustolovini i akcionosti. Epičnost cjeline kontrapunktirana je patosom i emocijama nabijenim prizorima. Posebice onima u kojima redatelj pušta svoje glumce da u krupnim planovima ili planovima blizu odrađuju solističke pjevačke dionice koje naglašavaju njihove teške životne položaje, očito se isključivo oslanjajući na glumačku glasovnu i facijalnu ekspresivnost, što se, kako sam ranije naveo, nije uvijek pokazalo najsretnijim rješenjem. Problem s tim prizorima jest što postaju odveć repetitivni i monotoni jer se neprestano, gotovo formulaično u svojim redateljskim rješenjima, izmjenjuju s epskim aspektima priče. Duljinom i statičnošću pokazuju se pogubnima po ritam filma. Kada Jadnici dođu do posljednje trećine, a počinje se razvijati ljubavna priča između Cosette (Amanda Seyfried) i Mariusa (Eddie Redmayne), film već djeluje poprilično razvučeno i tromo.
Hooper nije samo kombiniranjem humornih, tragičnih i pustolovnih elemenata te velikom temom pokušao biti prijemčiv publici, nego i vizualnom komponenetom. Njegov redateljski rukopis u svojoj stiliziranosti katkada počinje opasno nalikovati videospotovskoj estetici i poetici, unatoč tome što pretjerano nervoznom kamerom iz ruke i silnim vožnjama i panoramama pokušava ostvariti dojam realističnosti. Možda bi u tome i uspio da mu je montaža manje neurotična. Pritom se čini da je više posla od samoga redatelja jedino imao odjel za šminku koji se previše revno trudio da naglasi neodržavane zube protagonista te tragove nečistoće i nepranja na njihovim tijelima, koji bi trebali biti odraz njihovih nezavidnih egzistencijalnih situacija. Međutim, navedeno, pa čak i izmet u kanalizaciji kroz koju Valjean (Hugh Jackman) spašava Mariusa, djeluju toliko glamurozno da se pitate gdje je u tih dva i pol sata filma zapravo nestao cijeli društveni kontekst priče, primjerice, pitanje društvenih nejednakosti i nepravdi, podjele na privilegirane i neprivilegirane, koji je danas također poprilično aktualan. Spomenuti problem proizlazi iz činjenice da je priča filma nedovoljno čvrto i jasno postavljena te se raspada na nekoliko segmenata, kojima nedostaje snažnije povezanosti. U kazalištu, zbog naravi medija, to može funkcionirati, ali ne i na filmu.
Umjesto gledanja Hooperova ostvarenja, boljim se rješenjem čini ponovno posezanje za romanom Victora Hugoa, ako baš želite parabolu o ljubavi, iskupljenju, suosjećanju i sličnome.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. veljače 2013.
