Hrvatski distributeri često su pokazivali začuđujuću nemaštovitost i nespretnost prilikom prevođenja filmskih naslova, a Silver Lilings Playbook samo je jedan od naslova u podugačkom nizu kojemu je prirodano loše hrvatsko rješenje. U dobru i u zlu tako gledatelja može pogrešno uputiti kako je posrijedi još jedna bezlična romantična komedija kakve je Hollywood kao na pokretnoj traci proizvodio u posljednjih dvadesetak godina do granica zamora. Na sreću, treba odmah reći, ovo nije još jedan od naslova u kojem Jennifer Lopez ili Jennifer Aniston devedesetak minuta pokušavajaju organizirati vjenčanje da bi se naposljetku zaljubile u mladoženju ili pak film u kojem se protagonisti svim silama i unatoč svim prirodnim i inim katastrofama nastoje dovući do oltara i reći sudonosno da kako bi živjeli sretni i zadovoljni, s ponekim kreditom i manjim krizama, do kraja svojih nezanimljivih života.
Redatelj David O. Russell ovdje je na tragu žanrovskih obrazaca romantične komedije, no umjesto da bezlično pokušava rekreirati žanrovske klišeje i opća mjesta, on iz vješto, ne bi bilo točno reći izbjegava, nego propitkuje, poigrava se s njima kako mu odgovara te stvara prilično živahno i svježe ostvarenje. Film donekle slijedi tipičan obrazac narativne progresije romantične komedije. Nakon uvodih peripetija, slijedi upoznavanja protagonista između kojih se odmah javlja kemija, iako oni smatraju kako nisu kompatibilni jedno za drugo, a postoje i vanjske objektivne okolnosti koje su prepreka njihovu sjedinjavanju. Niz problema i obrata u postupnom razvoju odnosa naposljetku ih dovodi do sjedinjenja i legitimiranja osjećaja.
U dobru i zlu točnije bi bilo ipak odrediti kao svojevrsnu antiromantičnu komediju u kojoj su protagonisti svojevrsni antijunaci, putem kojih se autor poigrava s eskapističkim i identifikacijskim mehanizmima gledatelja. Patrick (Bradley Cooper) je tako depresivni i pomalo nasilni propali obiteljski čovjek, koji ima problema s kontroliranjem vlastitog bijesa i ljutnje te je obuzet snažnom opsesivnošću naspram svoje bivše supruge koja ga je prevarila s kolegom s posla. Njegova egzistencijalna situacija i rastrzano psihičko stanje čine od njega društvenoga otpadnika, što se vidi prema tome kako se članovi njegove uže mu obitelji odnose prema njemu, ali i okolina. Bradley Cooper prilično je uvjerljivo prikazao emocionalne mijene i psihička stanja svog lika. Ispod neiskaljena bijesa krije se snažna emocionalnost i potreba za drugima.
Po tome mu je vrlo slična i Tiffany (Jennifer Lawrence), koja gubitak supruga pokušava preboljeti promiskuitetnim ponašanjem. Dvoje odbačenih i problematičnih protagonista i otuđenika tijekom filma moraju prvenstveno razrješiti vlastite unutrašnje sukobe i dvojbe kako bi se mogli odrediti nasram svoga odnosa. Jennifer Lawrance jednako je upečatljiva kao i Cooper te pokazuje kako joj dramski nabijene uloge mnogo bolje leže od onih u pustolovnim filmskim spektaklima poput Igara gladi (The Hunger Games, 2012). Film svoj uspjeh dobrim dijelom duguje uspješnoj interakciji između Coopera i Lawrance te dobro osmišljenim i napisanim dijaloškim patrijama između dvoje problematičnih likova. Razvoj njihova odnosa suptilno je razrađen, s mnoštvom duhovitih dijaloga te šarma, s nastojanjem da se ne vrijeđa intelogencija gledatelja.
Kako to obično biva u djelima koja se poigravaju konvencijama romantične komedije, prva polovina filma mnogo je upečatljivija i uspjelija od druge. Razlog tome treba tražiti u činjenici što je Russellov pristup mnogo svježiji i nekonvencionalniji u prvih sat vremena filma kada predstavlja svoje protagoniste te ih upoznaje, postavljajući ih u odnos prema okolini. S obzirom na potonju, gledatelj se može zapitati tko je uistinu problematičniji ili normalniji – sami (anti)junaci ili njihovi prijatelji i obitelji koji ih okružuju. Drugih sat vremena filma mnogo se više primiče obrascu klasične romantične komedije jer stremi završnom sjedinjenju protagonista, no niti tada Russell ne gubi konce iz ruku, premda su pojedine situacije i prizori banalni poput događaja na utakmici koji rezultiraju fizičkim obračunom. Osim što je infantilno postavljen, taj segment nepotrebno retardira radnju.
Russell nikada nije bio osobito plodan filmaš, ali je na nezavisnoj sceni promišljenim projektima stekao priličan ugled. Kao jedna od učestalih preokupacija u njegovim ostvarenjima susreće se često humorno seciranje američke obitelji, koje se, primjerice, u Boksaču (The Fighter, 2010) primaklo vrlo ozbiljnim razmatranjima. Kao u vrlo dobrom ostvarenju Flirting with Disaster (1996), i puno slabijem Ja volim Huckabees (I Heart Huckabees, 2004), tako i U dobru i u zlu vrlo duhovito razmatra obiteljske i bračne peripetije prosječnih američkih obitelji, često krajnje disfunkcionalnih i pomalo ekscentričnih, što se ogleda u upečatljivom nastupu Roberta De Nira kao patrijarhalnoga oca koji na pogrešan način pokušava ponovno izgraditi odnos sa sinom. Stvaranjem neobična obiteljskoga konteksta, u kojem se često poseže za ironijom, satirom pa i karikiranjem, uz tematiku psihičkih bolesti, u djelo se uvodi i problematika otuđenja. Kolikogod autorov pristup obiteljskom problematici bio humoran, ispod površine se često kriju mnogo mračniji akcenti.
U dobri i u zlu nije film koji će nešto bitno promijeniti na trenutnoj filmskoj sceni, a vjerojatno niti u životima svojih gledatelja, premda ga ne treba podijenjivati. Posrijedi je pametno koncipirano i vješto ostvareno djelo, namijenjeno, za promjenu, onima iznad dvadeset godina.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. veljače 2013.
