Ambasador je dokumentarni film snimljen metodom istraživačkog novinarstva što proizlazi iz činjenice da je redatelj filma Mads Brügger po zanimanju novinar. Film uz pomoć skrivene kamere razotkriva način na koji bijelci iz zapadne Europe postaju konzuli ili ambasadori siromašnih afričkih država. Brügger za 130.000 dolara kupuje diplomatsku putovnicu od kriminalne organizacije koju je pronašao na internetu i zatim kreće u Centralnoafričku Republiku (za koju kaže: „Ako je Kongo srce tame, onda je Centralnoafrička Republika slijepo crijevo.“ ) kao liberijski konzul kako bi pokušao dokumentirati način na koji diplomati u Africi švercaju dijamante i novac, potkupljuju ministre, policiju i iskorištavaju kaotične sustave siromašnih afričkih država. Koristeći seriju snimaka snimljenih skrivenom kamerom Brügger razotkriva široko raširenu korupciju koja nadilazi nacionalne i rasne granice. Ono što ovaj film čini zanimljivim je činjenica da izbjegava uobičajene afričke teme kao što su djeca-vojnici, raširenost aidsa, pervazivno siromaštvo i građanski ratovi te se koncentrira se na ljude iz sjene, ljude koje inače ne vidimo, bijele eksploatatore, lokalne moćnike, šefove tajnih službi, ministre pa čak u jednom trenutku i predsjednikova sina koji je istovremeno i ministar obrane. Ambasador je film za izraženom satiričnom notom, film koji obiluje scenama koje kao da proizlaze iz teatra apsurda, film koji bi (i jest) trebao biti smiješan da ne postoji tragična činjenica koja prožima film i koja je Brüggerov cilj: trgovina takozvanim krvavim dijamantima.
Film je financirala produkcijska kuća Larsa Von Triera Zentropa omogućivši svojim novcem Brüggeru da se upusti u ludu pustolovinu. Nakon dolaska u CAR Brügger se baca na posao. Druži se sa drugim diplomatima, šefom tajne službe, vlasnikom rudnika dijamanata i raznim ministrima snimajući ih skrivenom kamerom dok ga oni savjetuju kako da nabavi i izveze krvave dijamante na zapad. Odjeven vrlo slično bijelim kolonizatorima iz devetnaestog stoljeća Brügger gledatelja vodi kroz labirint korupcije, laži, prijevara i vrlo slikovito prikazuje kako funkcionira siromašna afrička država i način na koji ju bijelci nekontrolirano iskorištavaju i posredno uništavaju. No bez obzira na satiru i zbilja smiješne i gotovo nadrealne momente uhvaćene kamerom film je bespoštedna kritika neokolonijalizma, pohlepe, korupcije i laži koje prevladavaju u ponašanju stranih diplomata i vlasti u Centralnoafričkoj Republici.
Pa ipak film sam po sebi postaje problematičan u okviru onoga što zovemo autorskim dokumentarcem. Problem se sastoji u tome što Ambasador više izgleda kao sat i pol dug novinarski prilog u kojem se istražuje određena tema. Uz svu karizmu glavnog protagonista, uz sav zanimljiv i šokantan snimljeni materijal, film nikako da pokaže ozbiljnu, razrađenu dramaturšku strukturu i režijski prosede nego više nalikuje na gomilu kronološki poredanih scena, montažno grubo obrađenih, a tijekom gledanja pretvara se u amorfnu masu materijala koji praktički ne dodiruje gledatelja na dubljem, filmskom nivou.
Ambasador je zanimljiv i inventivan primjer istraživačkog novinarstva no ne i primjer autorskog dokumentarnog filma. Previše je u njemu površnosti, premalo kompaktnosti, razrade likova i prostora u kojem se odvija. Ambasador je odličan materijal za televiziju no ipak ne dostiže (a čini mi se da i ne želi) prostor ozbiljnog filmskog iskustva. Ipak, ono što uspijeva postići jest da se gledatelj na zapadu zapita kako je moguće da se ovakve stvari odvijaju bez kontrole i sankcija. Tako na kraju Ambasador postaje namjenski dokumentarac a publika kojoj je namijenjen smo mi.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 24. siječnja 2013.
