Nakon što se dohvatio Drugoga svjetskog rata u Nemilosrdnim gadovima (Inglorious Bastard, 2009), u Odbjeglom Djangu Tarantino se na svoj specifičan način odlučio pozabaviti sramnim dijelom američke povijesti – problematikom robovlasništva na američkom jugu neposredno prije građanskog rata. Naravno, od Tarantina ne treba očekivati epsku lekciju iz povijesti kao u slučaju Spielbergova i Kushnerova Lincolna (2012) nego, prije svega, poprilično nekonvencionalan pristup građi i vremenu. Odbjegli Django prvenstveno je okrutna i nasilna bajka. Naime, dr. King Schultz (Christopher Waltz), podrijeklom Nijemac, prepričava Djangu (Jamie Foxx), robu kojega je netom oslobodio iz robovlasničkih ruku te mu darovao slobodu, njemačku legendu o Siegfriedu i Brunhildi jer se Djangova supruga, od koje je nasilno odvojen, ironično zove Broomhilda, što postaje svojevrsni prototekst za njegovu priču. Kako bi Django potvrdio kao junak, treba proći svojevrsni put inicijacije i osloboditi voljenu ženu. Stoga kreće u potragu za objektom koji nedostaje i koji, na određeni način, treba ispuniti manjak u priči, koji inicira narativnu progresiju. Njegova priča na drugoj pak razini korespondira s propašću robovlasništva. Tarantino se tako poprilično nasilno i krvavo rješava svih onih koji likovima onemogućuju samoafirmaciju te im stoje na putu ostvarivanja cilja. Završni obračun u filmu jasno pokazuje što autor misli o nazadnim rasnim zakonima te onima koji ih štuju i provode. Međutim, Tarantivnovi filmovi uvijek su i bili dobrim dijelom zanimljivi jer se autor nije libio svoje stavove jasno izreći. Zato je Odbjegli Django vrlo subjektivno redateljevo razmatranje jednoga segmenta američke povijesti.
Dakle, Django prolazi kroz nekoliko faza na svom mračno bajkovitom putu – prvo dolazi do upoznavanja s njegovim pomagačem Schultzom, a potom i junakom samim te podcrtavanje društveno-povijesnoga konteksta. U tom uvodnom segmentu, da je tako nazovem, pustolovine postavljaju se osnovne konture za njezin dalji razvoj. Saznaje se Schultzova pozadina i zanimanje, a zatim i Djangova životna priča koju iznosi on sam ili nam jer predstavljena kroz serije kratkih analepsi. Nakon što se izvrše Schultzovi zadaci, kreće prava priča i junak kreće u potragu. Tijekom potrage junaci osmišljavaju metodu na temelju koje bi trebali ostvariti svoj zadatak. Naposljetku dolazi do konfrontacije s negativcima, odnosno sukoba društveno suprotstavljenih agenasa i priznavanje junaka.
Pobliže sagledavanje Tarantinove priče stoga bi nam moglo otkriti gotovo arhetipsku strukturu. Odbjegli Django tako bi mogao biti jedna pomaknuta inačica onoga što je Northrop Frye smatrao romansom u svojoj Anatomiji kritike. Romansa kao modus, dakle, kategorija nešto šira od žanra, uvijek predstavlja svojevrsno putovanje koje vrši protagonist, redovito čestit junak ili dobra i lijepa junakinje, do ostvarenja želje. Django se također tijekom priče potvrđuje kao moralno ispravan junak, naravno u tarantinovskom poimanju, što je, primjerice, istaknuto zamjeranjem Schultzu što je ubio čovjeka pred očima njegova sina. U takvoj je strukturi potreban i antagonist, odnosno neprijatelj, koji predstavlja prijetnju da se želja neće ostvariti. Taj je put, zbog brojnih prepreka koje valja otkloniti da bi se došlo do cilja, ujedno i pustolovina, odnosno potraga, koja prema Fryeju ima tri glavne etape.
Prva je pogibeljno i opasno putovanja koje je često ispremreženo nizom uvodnih manjih pustolovina, što sam u kontekstu ovoga filma nešto ranije i spomenuo s obzirom na njegov uvodni segment. U drugoj etapi dolazi do borbe, odnosno svojevrsne bitke ili okršaja u kojoj pogiba ili junak ili njegov protivnik, katkada obojica, što je segment filma koji se odvija na ranču Candyland te predstavlja borbu na život i smrt. Naposljetku dolazi do priznavanja junaka bez obzira je li preživio sukob ili nije. Kako Django na kraju uništava Candyland, koji simbolički predstavlja robovlasništvo kao takvo, odnosno, svojevrsna je singdoha američkoga juga i njegova tadašnjeg svjetonazora, time se simbolički uništava i robovlasništvo te se lik potvrđuje kao čestit i ispravan junak, koji je nagrađen konačnim sjedinjenjem s voljenom ženom. Simbolički, uostalom, u završnici odijeva odijelo ubijenog robovlasnika Calvina Candieja (Leonardo Di Caprio). Naravno u ovome uratku navedeno je često provučeno kroz karnevalesknu prizmu.
Zanimljivo je kako Frye sugerira kako srž romanse predstavlja, osim ispunjenja želje na frojdovskom tragu, i svojevrsna idealizacija, koja uključuje naglašavanje društveno poželjnih ideala. Time se na junake i junakinje projiciraju poželjne društvene vrijednosti. Često se stoga susrećemo s junacima s dna društvene ljestvice koji dobijaju mogućnost promijeniti svoj status kao što, nekoć robovi, Django i Broomhilda sada postaju slobodni građani, time da spomenutome treba pribrojiti i situaciju mijenjanja identiteta, jer se Schultz i Django na Candylandu izdaju za osobe koje to nisu.
Tarantino razmatrani arhetipski obrazac umeće u poseban žanrovski okvir. Kao i svi njegovi prethodni filmovi, i Odbjegli Django vrvi citatnošću te referencama kako na popularnu kulturu tako i filmsku baštinu, osobito na njezine žanrove. Zato bi ovaj film bio svojevrsni pastiš i posveta vesternu, odnosno precizno rečeno, njegovom podžanru špageti vesternu. Tarantino vrlo precizno (re)kreira ikonografiju špageti vesterna u rasponu od epskih totala i znakovitih pejzaža, izravnog prikazivanja nasilja, ikonskih protagonista koji su mnogo više antijunaci nego junaci (Schulz), fotografije, glazbene podloge koja daje pojedinim segmentima gotovo operetsku notu, do intertitlova kao jednoga od oblika filmske interpunkcije. Tome svakako treba pridodati i eksploatacijski štih koji film nosi, a u kojem se također ogleda autorova filmska lektira. Uostalom, sam naslov filma izravno nas upućuje na slavni izdanak spomenutoga podžanra – Djanga (1966) Sergia Corbuccija s Francom Nerom u glavnoj ulozi, koji se u manjoj ulozi pojavljuje i u Tarantinovu djelu. U oba naslova protagonisti su razapeti između novca i osvete.
Film je napučen karikaturalno ocrtanim likovima, tarantinovskim humorom te prizorima grafičkoga nasilja, iako je u cjelini predugačak i ima praznoga hoda. Posebice se to odnosi na posljednju trećinu filma, kada se već počinje gubiti narativna konciznost. Zato su glumci odlični u rasponu od razigranoga Christopha Waltza, preko šutljivoga Jamieja Foxxa koji poprilično uvjerljivo dočarava postvesternovske osamljenike i ljude od malo riječi, do Leonarda Di Caprija, koji se izvrsno zabavlja u ulozi ljigavoga Candieja, jednoga u nizu iz galerije Tarantivovih tipičnih i upečatljivih negativaca. Naravno, treba spomenuti i Samuela L. Jacksona u ulozi autorasističnog roba, s kojim se Django u svom konačnom obračunu odlučio posebno pozabaviti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. siječnja 2013.
