Nedavno sam čitao studiju u kojoj autor iznosi stajalište kako je jedna od bitnih funkcija filma tijekom njegove povijesti bila preispitivanje, prevrednovanje te dekonstrukcija postojećih kulturnih kodova. Navedeno svakako može stajati kao činjenica, no i dalje ostaje zamjetno kako je dobar dio filmske produkcije također održavao prevladavajuće kulturne postavke te prenosio ideologeme i mitologeme potrebne za njihovo održavanje i učvršćivanje. Film je kao dio kulturne industrije imao jednim dijelom ulogu prenositelja onih društvenih vrijednosti koje su bitne za očuvanje sustava kao takvoga. Primjerice, Gangsterski odred Rubena Fleischera djelo je koje uvelike počiva na potonjim premisama, koliko god da su one možda u proturječju s višeznačnošću svijeta u kojem živimo. Posrijedi je još jedan od naslova nadahnutih poviješću američkog kriminala u dvadesetom stoljeću no, kako to često biva, naslovi nadahnuti ili temeljeni na zanimljivim istinitim događajima rijetko i sami bivaju zanimljivi.
Gangsterski film kao podžanr kriminalističkoga filma gotovo je star kao filmska umjetnost sama. Organizirani kriminal i mafijaši bili su glavni holivudski negativci u razdoblju prije Drugoga svjetskog rata, čime se izravno odgovaralo na problematiku neposredne društvene stvarnosti. Za stari Hollywood gangsteri nisu bili otpadnici u borbi protiv društva i njegovih konvencija, nego rezultat njegovih promjena i zastranjenja. Njihovo savladavanje sugeriralo je uspostavu zajednice temeljene na zakonu i redu, dakle sličnu premisu na kojoj je bio zasnovan i veliki broj onovremenih vesterna. Gledajući Fleischerov film, u kontekstu filmova u rasponu od Maloga cezara (Little Caesar, 1931) Melvina LeRoya i Državnog neprijatelja (The Public Enemy, 1931) Williama A. Wellmana, preko Coppolina Kuma (The Godfather, 1972) do Nedodirljivih (Untouchables, 1987) Briana De Palme, čini se da se za njegova redatelja gotovo ništa nije promijenilo. Njegov je uradak podjednako konzervativan kako u žanrovskom tako i u svjetonazorskom smislu, što donekle iznenađuje jer se autorov prvijenac Dobrodošli u zemlju zombija (Zombieland, 2009) na zanimljiv način poigravao žanrovskim konvencijama horora, odnosno filma o zombijima, koristeći se parodiranjem i travestiranjem.
Gangsterski odred ne propitkuje starije žanrovsko naslijeđe, ne pokušava se poigrati s njime, citirati ga ili parafrazirati. Također nije posrijedi niti romantičarsko i nostalgično pa čak i filmofilsko referiranje jer navedeno u potpunosti izmiče iz autorova vidokruga. Umjesto kreativna pristupa temi i materijalu, Fleischer je odlučio krenuti linijom manjeg otpora, što nije u cijelosti njegova krivica jer dobar dio iste otpada i na ne osobito iskusna scenarista Willa Bealla, koji je zanat vježbao na televizijskim serijama. Stoga ovaj uradak djeluje kao repetetivna zbirka klišeja pokupljenih iz žanrovske riznice, a koji postaju vezivno tkivo priče, koja gledateljima nema ništa nova za ponuditi, osim nekoliko prizora izrazito grafički prikazana nasilja. Gangsteri, potkupljivi političari i pravosuđe, fatalne ljepotice i nepotkupljivi policajci otpadnici, koji se bore protiv korumpirana sistema, opća su mjesta kojima redatelj ne uspijeva, niti ne nastoji, udahnuti prijeko potrebnu dozu svježine i zanimljivosti.
Navedenome je osobito pridonio poprilično loš i suhoparan scenarij temeljen na staroj dihotomiji – dobri i neshvaćeni dečki protiv loših dečkiju. Onaj koji pobjedi dobiva trofejnu djevojku. Pokazuje to lik Jerryja Wootersa (Ryan Gosling), romantizirana grešnika koji se odlučuje za moralno ispravnu stvar je bi u suprotnome moga postati dehumaniziran poput negativca Mickeyja Cohena (Sean Penn). Odlučujući se da pravu stranu, kao svojevrsnu nagradu naposljetku dobiva Cohenovu djevojku Grace Faraday (Emma Stone). Međutim, Fleischerovi su likovi odveć statični, nerazrađeni pa time i nezanimljivi, gotovo da predstavljaju principe. Mafijaši su karikaturalno svedeni na animalnu razinu, što se osobito ističe u nastupu Seana Penna, inače sjajna glumca, koji kad zaglumata nastaju veliki problemi po uvjerljivost filma. Nažalost, redatelj nije bio sposoban obuzdati ga, a i ostatak glumačke postave poprilično rutinski odrađuje posao, kao da je i njima dosadno što moraju tumačiti toliko neinspirativne uloge. Niti evociranje atmosfere nije osobito uspjelo. Godina je 1949., još uvijek je zlatno doba Hollywooda, no ovdje Los Angeles djeluje poprilično bljedo i beskrvno.
Što se tiče (ne)propitivanja kulturnih kodova, predanost odreda u borbi protiv bezakonja temeljena je na maskulinim mitovima o ratovanju. Junački podvizi iz Drugoga svjetskog rata, u kojima su protagonisti sudjelovali, sada su premješteni na ulice Los Angelesa sa svom onom grandioznom male bonding poputbinom pa Gangsterski odred ostavlja dojam kao da ga je upravo naručilo američko ministarstvo unutarnjih poslova kao svoj propagandni materijal. Patos izvire iz svih pora filma u završnom voice overu kada redatelj ima sasvim suvišnu potrebu da gledateljima rekapitulira svoju gotovo dvosatnu moralku i istakne predanost protagonista u spašavanju američkoga načina života, iako gledateljima već odavno više nije stalo. Posebice nakon serije traljavo režiranih akcijskih prizora u kojima prevladavaju konvencionalni slow motioni. Lik Grace Faraday, djevojke koja bi željela biti fatalna žena, u malome sumira Fleischerovu žanrovsku i kulturnu konzervativnost. Stvoriti u dvadeset i prvom stoljeću lik pasivne djevojke koju treba spasiti grubi dečko sa zlatnim srcem, a jedino s ciljem da film ima romantičnu ljubavnu priču između trenutačno dvoje najatraktivnijih glumaca mlađe generacije, toliko je passé da se ne može probaviti, posebice kada u svijest prizovete loše dijaloge koje to dvoje likova izmjenjuje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. siječnja 2013.
