
Jack Reacher očiti je pokušaj glavnoga glumca i producenta Toma Cruisea te redatelja i scenarista Christophera McQuarrieja da stvore novu filmsku franšizu koju će nositi naslovni junak. Navedeno sugerira već njegovo ikonsko prezime – nemoguće ga je pronaći jer će on vas naći, te status suvremenoga otpadnika i nomada, hladna i razborita ratnika kojega jedino i isključivo zanima pravda. Napustio je institucionalno služenje domovini, nema stalno prebivalište, zaposlenje, bankovne račune te sve one sitnice koje pojedince čine ukorijenjenima u određeno podneblje. Međutim, na stranu sa zaista plemenitim namjerama Reachera i njegovim nastojanjem da popravi moralno korumpirano američko društvo kada su negativci ionako uvozni.
Samo mi nije jasno kako je Werner Herzog zalutao u ulogu tajanstvena i dijabolična negativca koji reprezentira rusku građevinsku mafiju koja je metastazirala u sve pore američkog društva. Očito da na kraju mjeseca, čime god se bavili, ionako moramo nečim platiti račune. Dakle, ono što Reacher čini samo je nastavak onoga što je radio dok se borio za američke interese u brojnim ratnim žarištima diljem svijeta – brani američki narod od vanjskih neprijatelja, koji su se sada krajnje podmuklo i bez premca, poput svojevrsne podzemne i gotovo nevidljive vojske infiltrirali i beskrupulozno nastoje zagorčati život dobrim američkim građanima koji rade svoj posao i uredno plaćaju državi porez. Uostalom, o navedenom svjedoči odabir žrtve snajperskoga pohoda, koji u uvodnoj sekvenci čini okidač za narativnu progresiju te detektivsko slaganje kriminalističke jednadžbe.

Meni se pak čini, nakon odgledavanja ovoga filma, a i brojnih tragedija koje su potresle Ameriku u 2012. godini, kako se tamošnje društvo možda ne bi trebalo toliko zamarati vanjskim neprijateljima ili fabricirati imaginarne neprijatelje, u čemu je Hollywood oduvijek znao dati značajan doprinos, nego se pozabaviti vlastitim unutrašnjim nedostatcima te potencijalno opasnim čimbenicima. Nenamjerno to već naznačuje i McQuarrie, iako idejnu nit usmjerava na neke sasvim druge i publici prijemčivije kolosijeke. Kada se Robert Duvall pred samu završnicu sav ozaren u ulozi umirovljena vojnika i vlasnika streljane Casha aktivnije uključi u radnju Jacka Reachera, postane jasno zašto s vremena na vrijeme netko u Sjedinjenim Američkim Državama voli propucati nekoliko desetaka ljudi. Cash je toliko zanesen pucaljkama da u malome predstavlja tamošnju posvemašnu zanesenost vatrenim oružjem. S druge strane, prvoosumnjičeni Barr (Joseph Sikora) opasno pokazuje razinu psihičkoga stanja nacije pa kolikogod Cash trebao biti duhovit lik, kada ga dovedete u kontekst Barra, što čini i sama radnja, shvatite da nije nimalo smiješno, nego zabrinjavajuće i opasno.
McQuarrie, koji se proslavio scenarijem izvrsna nezavisnog filma Privedite osumnjičene (The Usual Suspects, 1995) Bryana Singera, čiji uspjeh nikada nije ponovio, nažalost nije odveć spretan redatelj, što je dokazao i svojim prvijencem Ubiti je lako (The Way of the Gun, 2000). U Jacku Reacheru je, osim izostanka upečatljiva redateljskog rukopisa, vidljivo da se neprestano muči s ritmom pripovijedanja. Film je predugačak i postoji disbalans između ubrzavanja i usporavanja tempa pripovijedanja, što je rezultiralo izostankom bilo kakva oblika suspensea. Razlog tomu leži u činjenici što ne zna na koji bi način organizirao cjelinu. Temeljno je pitanje s kojim se redatelj neprestano muči treba li naglasak staviti na detektivsko svođenje priče ili bi više želio da se radi o akcijskom trileru. Stoga nepotrebno, kako bi naraciju učinio dinamičnijom, ubacuje akcijske prizore, od kojih niti jedan ne uspijeva u svojoj namjeri jer svaki od njih predstavlja već viđeni klišej.

Primjerice, sekvenca automobilske potjere u potpunosti je standardna i nije osobito inovativno i maštovito ni osmišljena ni režirana. Nije da bi sama po sebi učinila film boljim, ali bi vjerojatno kod gledatelja gladnih vratolomija pobudila veći interes od ove koju imamo prilike gledati. Fizički obračun Reachera i jednoga od negativca u završnici, koji nikako ne smije uključivati vatreno niti hladno oružje, nego čistu fizičku snagu u kojem dva mužjaka pušu jedan na drugoga, toliko je dosadan i općenito kao princip dokazivanja muškosti pretjerano korišten da jedva čekate da završi kako bi razrješenje priče krenulo prema svom finalu. Iako se Reacher, s obzirom na ustaljeni horizont očekivanja gledatelja, rješava negativca na poprilično za mainstream visokobudžetni film nekonvencionalan način, sladunjava završnica, s odvjetnicom Helen Rodin (Rosamund Pike) i Barrom u bolničkoj sobi, glavnome protagonistu vraća moralni integritet.
Redatelj, kako mu film ne bi bio odveć turoban i pseudoozbiljan, unosi i humoristične elemente, posebice u posljednjoj četvrtini, koji jednostavno djeluju nakalemljeno te organski nestopljeno s cjelinom. Mahom se vežu uz lik i djelo Duvallova Casha, koji je odveć karikiran za vlastito dobro. Nešto ranija akcijska scena obračuna u kupaonici između junaka i dvojice nespretnih siledžija u svom apsurdizmu više je banalna, no zaista duhovita. Egzistencijalistička propitkivanja o slobodi, odabiru i ropstvu te borbi za iste tek su ovlaš nadodana i scenaristički nerazrađena kako bi podcrtala heroizam naslovnoga protagonista i svedena su na trivijalnu razinu, koja ne pomaže likovima te ne uspijeva njihovu motivaciju učiniti životnijom. Iako, Cruise je sasvim solidan u ulozi Reachera, za razliku od bezlične mu partnerice Rosamund Pike.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. siječnja 2012.