U prostranoj dvorani publika širom zatvorenih očiju prati zbivanja na ekranu. Platno se ne vidi, no činjenica da svi spavaju pred velikim ekranom sugestivna je metafora na samom početku filma Holy Motors Leosa Caraxa. Prema sudu kritičara web portala cineuropa taj je francuski komad stavljen na sam vrh najboljih europskih filmova za 2012. Ispred danskog Lova (The Hunt, Thomas Vinterberg) i francuske Ljubavi (Amour, Michael Haneke). Zašto je cjelovečernji komad s predznakom magičnog realizma, ili SF orijentacije kako ga najčešće opisuje većina kritičara, privukao toliku pozornost? Jedan od razloga je svakako njegova nepredvidljivost, unatoč tomu što je manje od pola sata dovoljno da bi se razaznala konstrukcija priče o klijentu – ime mu je Oscar – koji na stražnjem sjedištu bijele limuzine kruži po Parizu i poput kazališnog glumca priprema različite uloge u stvarnom životu. Tema je, nema dvojbe, intrigantna jer se dotiče psihološkog klišeja prema kojem u jednoj osobi čuči bezbroj likova, a okolnosti odlučuju o licu koje će isplivati na površinu i nakratko profilirati čovjekovo ponašanje. U francuskom komadu okolnosti su zamijenjene fasciklom radnih zadataka – s ulaskom u elegantnu limuzinu klijent dobiva upute za uloge u svijetu izvan vozila.
Na višestrukim je ličnostima holivudska produkcija odradila brojne zaplete pa je Caraxov komad s osobinama omnibusa zapravo filmska metafora na račun povijesti pokretnih slika. Ona seže sve do vremena kronofotografije Étienne-Julesa Mareya, diskretno se dotiče dadaističkog eksperimenta Renéa Claira (Entr'acte), filmova s pjevanjem te svih ranijih ili budućih ekranizacija priča o tajnim udruženjima, poput primjerice, grčkog cjelovečernjeg komada o tajnom društvu za nadomještanje mrtvih, kodnog naziva Alpe (Alpies Giorgosa Lanthimosa).
Caraxov je filmski rakurs poslovna organizacija za raspodjelu više ili manje neobičnih uloga pojedincima u svakodnevici koja, zapravo, ne mari za takav tip socijalnog eksperimenta. Ili ga jednostavno nije u stanju prepoznati. Na kraju radnog dana koji traje do duboko u noć, vozači luksuznih bijelih limuzina parkiraju vozila u garaži s neonskim natpisom Holy Motors. U međuvremenu je jedan od njihovih klijenata Oscar (Denis Lavant) otišao na počinak u svoj novi stan, u obitelj majmuna. Nakon što je odradio sve zadatke za taj dan – bankara i nezadovoljna oca, poznavatelja borilačkih vještina s kontrolnim diodama na crnom kostimu, prosjaka i tipa koji živi u kanalizacijskim cijevima te prekida foto seansu otevši atraktivan model (Eva Mendes), žvačući i gutajući sve što mu je na dohvat ruke, cvijeće s pariškog groblja Père Lachaise, papirnate novčanice ili kosu… Dakle, nakon što je ubio svog dvojnika ili ovaj njega, pucao u bankara, ležao na samrtnoj postelji u luksuznom hotelu, susreo staru ljubav (Kylie Minogue) koja će se ubrzo nakon susreta baciti s vrha zapuštene pariške robne kuće (La Samaritaine)…
Sam redatelj ističe kako Pariz nije bio presudan za filmsku priču, ona se mogla smjestiti u bilo koji megalopolis. Na kraju, presudili su ekonomski parametri. Pariz je bio pri ruci u produkcijskom i financijskom smislu, prema redatelju – teren u susjedstvu za koji nije bilo potrebno voditi iscrpljujuće pregovore. Izbor francuske metropole, u simboličnom i filmskom smislu, pomogao je otkvačenoj priči o poslovnom carstvu čije elegantne bijele limuzine međusobno razgovaraju na kraju filma. Nakon što su njihovi vozači – vozačica Celine u Oscarovu slučaju – napustili spomenutu prostranu garažu s neonskim natpisom Holy Motors.
Devastirana robna kuća secesijskog stila, poznato pariško groblje, Pariz kao sjedište Bretonova umjetničkog eksperimenta, ili središte u kojem je znanstvenik Jules Marey proučavao mehaniku ljudskog pokreta, uspoređujući ga sa strojem zbog čega su njegovi izumi za snimanje ljudskog i životinjskog pokreta prethodili konfiguraciji budućih filmskih kamera – manje su uočljivi ali punovrijedni slojevi Caraxova urbanog eksperimenta.
Tajno poslovno udruženje i korisnici njihovih usluga nisu mogli biti smješteni u izazovniji urbani ambijent. Zbog njegove izdašne umjetničke prošlosti, jer je bio meka i medij za širenje nadrealističke ideje – i još uvijek je, sudeći po Caraxovu komadu. Dakako, i po brojnim piscima s latinoameričkog kontinenta koji su u njemu širili ideju magičnog realizma. Jedan od njih je zaslužan za Antonionijev Blow-up (Julio Cortásar). Recentniji slučaj je Gaspar Noé, Parižanin argentinskog podrijetla, u čijem dugometražnom eksperimentu (Ulaz u prazninu / Enter the Void, 2009) jedan drugi Oscar bdije i sakuplja ostatke svog prijašnjeg života. I za Caraxova bi se Oscara također moglo reći da zbraja svoje dnevne uloge, revno i predano, što je u najvećoj mjeri Lavantova zasluga. Glumca koji s jednakom uvjerljivošću igra gnoma iz pariške kanalizacije, zabrinutog bankara i vođu grupe akordionista u crkvi.
Nakon što je odradio bankara, prosjaka, kostimiranog borca i nezadovoljna oca Lavant se našao u ulozi akordionista (harmonikaša) koji pred kamerom sugestivno rasteže instrument s tipkama dok hoda crkvenom lađom u pratnji petnaestak glazbenika. U strukturi Caraxova filma riječ je o međučinu, nekoj vrsti predaha, prije zahtjevne uloge u kojoj će Oscar razmijeniti pozicije ubojice i žrtve. Taj muzički umetak diskretna je asocijacija na Clairov Entr'acte, filmski eksperiment nadrealističkog predznaka koji se svojedobno (1924) puštao u pauzi dadaističkog baleta u Teatru Champs-Élysées.
Blizu polovine filma energični muzički međučin može potaknuti gledatelje na razmišljanje o pravom licu Denisa Lavanta. Možda je energični svirač s instrumentom na prsima, u bijeloj potkošulji i hlačama pravo – stvarno – lice čovjeka čiji dan se sastoji od naručenih uloga. Jedno je sigurno, za tu se ulogu nije pripremao u limuzini, jednostavno je bez najave uletio i prekinuo ionako labavi slijed prerušavanja – njih devet u jednome danu. U tom pogledu međučin je redateljev neodadaistički potez i njegove su posljedice širih razmjera. Između ostalog, otvara pitanje stvarnog identiteta osoba koje se susrećemo tijekom svakodnevne rutine. Stanley Kubrick je blisku temu – o tajnim društvima i pravom identitetu njihovih članova – uvjerljivo proveo u filmu Oči širom zatvorene (Eyes Wide Shut, 1999) koji nije stigao završiti. Teško je nedovršeni komad uspoređivati s Caraxovom pariškom avanturom, no sigurno je da se dodiruju na temi tajnih organizacija, fingiranih uloga u besprijekorno uređenim društvima, prikrivanju identiteta, maskiranju i slično. Uostalom, posljednji Oscarov zadatak je povratak kući, u topli obiteljski dom, među majmune. I ta se socijalna figura – na daljinu – dotiče filmskog rakursa spomenutog američkog redatelja.
© Željko Kipke, FILMOVI.hr, 31. prosinca 2012.
