Ljubav, sjećanje i atomska bomba

Ciklus filmova Alaina Resnaisa, Kino Tuškanac, Zagreb, 4. – 21. prosinca 2012.: Hiroshima, ljubavi moja (Hiroshima, mon amour)

• 
  
  Robert Oppenheimer, tvorac atomske bombe bačene na Hiroshimu nakon prvog uspješnog testiranja u Los Alamosu citirao je stihove iz indijskog epa Bhagavad Gite dijela Mahabharate: „Now i have become death, the destroyer of worlds.“ (Sada sam postao smrt, uništavač svjetova.) Stravičan zločin koji su Amerikanci počinili bacivši bombu na Hiroshimu i kasnije na Nagasaki, neki povjesničari danas smatraju sasvim nepotrebnim. Nakon što je Rusija ušla u rat sa Japanom 1945, i nakon višestrukog bombardiranja japanskih gradova konvencionalnim oružjem kao što su napalm i fosforne bombe, Japanci su već bili poraženi i spremni na predaju. Ispada da je jedini razlog za bacanje atomskih bombi na Hiroshimu i Nagasaki bila demonstracija američke vojne superiornosti pred početak Hladnoga rata.
  
  Sve to scenaristica Marguerite Duras, poznata književnica, i redatelj Alain Resnais nisu mogli znati u vrijeme kada su odlučili stvoriti film Hiroshima, ljubavi moja. Snimljen 1959 godine, u francusko-japanskoj koprodukciji, to je film kojim su se njegovi tvorci odlučili suočiti sa masovnim uništenjem, patnjom i posljedicama bacanja bombe na Hiroshimu. Radnja filma odvija se petnaestak godina nakon tragedije. U Hiroshimi, gdje pratimo ljubavnu aferu neimenovanih protagonista – Ona (Emmanuelle Riva) je francuska glumica, a On (Eiji Okada) japanski arhitekt. Hrabra i ingeniozna scenaristička odluka da masovnom uništenju koje Hiroshima simbolizira u kolektivnoj svijesti čovječanstva, suprotstavi ljubavni par (i to par koji čine muškarac i žena različitih rasa), neku vrst Adama i Eve što svojom međusobnom ljubavlju prkose tamnim oblacima atomske apokalipse što se nadvija nad svijetom. Prvi kadar filma otkriva mnogo. Vidimo muško i žensko tijelo u zagrljaju pa zatim kapljice kiše koje padaju po njima transformirajući ih fantastičnim snimateljskim radom Resnaisovog stalnog snimatelja Sache Viernya u tijela koja izgledaju kao da su zahvaćena radijacijom. Kapljice kiše na goloj koži postaju stravična obilježja tjelesne patnje. Prvi kadar anticipira centralnu temu filma.
  
  U Hiroshima, ljubavi moja kao i u filmovima Noć i magla (Nuit et brouillard, 1955) i Prošle godine u Marienbadu (L'Année dernière à Marienbad, 1961) Resnais delikatno i suptilno isprepliće prošlost i sadašnjost, osobnu bol i društvenu tjeskobu. Ljubavna priča u centru filma postaje sredstvo kojim Resnais i Duras prenose publici bol koju uzrokuju traumatična sjećanja i unutrašnji sukob između sjećanja i zaborava. Film počinje dokumentarističkom sekvencom u kojoj Ona nabraja stvari koje je vidjela u Hiroshimi – dokumentarne snimke, fotografije i muzej sagrađen da podsjeća na stravičnu tragediju – uz pomoć kojih je na neki način razumjela što se dogodilo. Dok Ona u offu nabraja što je sve vidjela, On je svako malo prekida rečenicom: „Nisi vidjela ništa.“ On je tog kobnog 6. kolovoza 1945 bio na ratištu kao japanski vojnik dok je njegova obitelj bila u Hiroshimi i poginula. Kroz njezino nabrajanje onoga što je vidjela i njegovu rečenicu kako nije vidjela ništa, Resnais kao da poručuje publici kako nitko na svijetu nije vidio ništa osim onih koji su bili u Hiroshimi tog fatalnog dana. Jedini način na koji čovječanstvo saznaje što se dogodilo je preko dokumentarnih snimki, fotografija srušenog grada i radijacijom deformiranih tijela. Cijeli film propitkuje mogućnost dokumentiranja autentičnog sjećanja. Sam Resnais je o filmu rekao: „Ono što bi trebalo snimiti je nemogućnost snimanja.“
  
  Resnais i Duras scenaristički su u film ubacili i snimanje dokumentarca o atomskoj bombi u kojem Ona glumi. Gledajući snimanje dokumentarca odjednom vidimo kameru koja ga snima uperenu u gledatelja – na taj nas način Resnais podsjeća kako je sve ono što vidimo u filmu on odabrao da vidimo. Središnji odnos Nje i Njega dodatno je zakompliciran njezinom traumom i sjećanjima. Ona je dočekala kraj Drugoga svjetskog rata zaljubljena u njemačkog vojnika te je nakon toga izgnana iz društva, ošišana na ćelavo i odbačena. Sve to vidimo kroz njezino sjećanje i razumijemo kroz njezinu priču dok oni zajedno sjede čekajući neminovan rastanak u kafiću koji se zove Casablanca. I Ona i On u sebi nose teške traume i strašnu bol i katarzu ne mogu pronaći sami. Katarzu i pomirenje sa traumama prošlosti pronalaze kroz kratku ljubavnu aferu. Povijest, kao trauma, nikada nije samo pojedinačna, nego je upravo ta ista povijest način na koji smo implicirani u traumu onog drugog. Hiroshima, ljubavi moja, kao i lažni dokumentarac unutar filma, nije mišljen kao francuski film nego kao film cijelog čovječanstva. Trauma atomske bombe, prenijeta kroz kontekst traume izgubljene ljubavi, rezonira preko nacionalnih granica i postaje trauma cijelog čovječanstva.
  
  U kontekstu povijesti kinematografije Hiroshima, ljubavi moja je remek-djelo, a u kontekstu ljudske svijesti neprekidni krik cijele naše vrste.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2012.

Piše:

Nikola
Strašek