Ang Lee nije mogao propustiti priliku da tijekom blagdanske sezone ne pokuša ispričati priču veću od života te da gledateljima ponudi dovoljno veliku dozu optimizma putem idejne potke koja se sastoji od činjenice kako je život možda okrutan i nepredvidiv, ali istodobno lijep i uzdbuljiv te vrijedan življenja. Reći ćete – ništa nova i manje-više postavili točnu dijagnozu. Ova ekranizacija bestsellera kanadskoga autora Yanna Martela ultimativana je priča o pričanju priča. Stoga je i naracija filma uokvirena. Naraciju prvoga stupnja čini razgovor između sada srednjovječna junaka filma Pija (Irrfan Khan) i neimenovana pisca (Rafe Spall), koji pati od sveopće kreativne krize, kao što i gledatelji očito pate od niskoga životnoga standarda. Paralele su više nego evidentne jer neidentificirani pisac koji traži nadahnuće i povratak neposrednosti egzistencije svojevrsna je sinegdoha cjelokupne ciljane publike ovoga filma. Obje strane, uostalom, kada je priča ispričana, a klupko tajni i nepoznanica u jednadžbi Pijeva života razotkriveno, doživljavaju ili bi barem trebali doživjeti svojevrsnu katarzu.
Naracija drugoga stupnja, na koju otpada pretežiti dio filma, Pijeva je životna priča kroja je ispričana kroz kompleks analeptičkih sekvenci. One su prošarane s događajima iz naracije prvoga stupnja u koju je druga naracija umetnuta. Najčešće su prekinute znakovitom trenutku kako bi se održala pažnja gledatelja. Sve završava tamo gdje je i započelo – u Pijevu kanadskom domu, optimistično, slikom njegove sretne obitelji na okupu. Redatelj vješto vodi priče i prilično ih pedantno slaže pazeći na red analeptičkih segmenata i njihovu zaokruženost jer na svaku optada jedna od etapa junakova neobična putovanja. Veliku je pomoć imao i od svog stalnog montažera Tima Squyresa (Tigar i zmaj, Razum i osjećaji, Hulk). Lee ima dobar osjećaj za priču, njezin tempo i vremenske mijene koje se odvijaju u radnji. Stoga je cjelina izbalansirano i zanimljivo iznesena jer treba istaknuti da prva trećina filma, na koju otpada oko četrdeset i pet minuta, predstavlja tek uvertiru za pustolovni segment.
Stilski su naracija prvoga i naracija drugoga stupnja diferencirane, što je stvar pripovjedačke perspektive. Naracija prvoga stupnja teži stilskoj neutralnosti, smirenosti i objektivnosti što i priliči pripovjedaču koji se nalazi izvan dijegetskoga univerzuma. Međutim, naracija drugoga stupnja predstavlja subjektivnu perspektivu, čime dolazimo u domenu nepouzdane naracije. Naime, Pi priča dogodovštine iz svoje vizure i jedina je fokalna točka priče. Stoga mu nismo dužni vjerovati jer je događaje mogao izmisliti, izmijeniti, pa čak i lagati kako bi podišao horizontu očekivanja svoga slušatelja, koji je poprilično zahtjevan. Pojedini su segmenti, kako bi se naznačilo da znamo samo ono što vidi Pi, koliko je to zapravo u filmskom mediju moguće, što je pak sasvim druga problematika kojoj ovdje nije mjesto, ispričani glasom u voice overu. Također, subjektivnost perspektive, odnosno njezina nepouzdanost dodatno je naglašena raskošnom, na trenutke bajkovitom inscenacijom prizora djetinjstva u Indiji te događaja na otvorenom moru nakon brodoloma, što je također uvjetovano činjenicom da je film bespotrebno sniman u 3D formatu. Iako su oceanski prizori ispunjeni skupim specijalnim efektima kako bi publika dobila dovoljno atrakcije i ne bi se umorila razmatranjima o prirodi boga i ljudskom voljom za opstankom, činjenica je kako Leeju akcijski prizori nikada nisu sasvim ležali. S druge strane, unatoč raskošnosti i velikoj umješnosti u pokušaju stvaranja maštovitoga ozračja, ostaje dojam kao i u većini 3D filmova da su specijalni efekti i općenito mizanscena mnogo više podređeni zadovoljavanju formata nego razvoju priče i likova.
Obrat u završnici ponovno naglašava nepoudanost te nas vraća u okrilje priče o pričanju priče kako bi redatelj podcrtao svoju moralku o bogu i božanskome te problematici iskušenja, koja, nažalost, ipak djeluje odveć naivno. Kao što možete odlučiti vjerovati ili ne u boga, tako možete sami odabrati vlastitu inačicu Pijeve priče. Naposljetku, bog je nepouzdana naracija. Sve je stvar perspektive i slobodnoga odabira, naoko demokratično sugeriraju autori ovoga ostvarenja. Naravno, spomenuta razmatranja o prirodi božanskoga te ljudskoj izdržljivosti i prkosu, gledano s dijaloške strane, ne idu dalje od Coelhovih bljutavih rečenica. Pijev život stoga mnogo zanimljivije i dojmljivije djeluje kada redatelj uspije odbaciti trivijalnu pseudospiritualnost predloška te težište filma premjesti na pokušaj preživljavanja glavnoga protagonista. U tom su trenutku kompjuterski animirani totali oceanske pustoši ili bogatsva života zamijenjeni bližim planovima u kojima dominira onaj koji je pravi akter priče – Pi, te njegove sumnje i nedoumice. Tim više što je Suraj Sharma izvrsno obavio glumački dio zadatka, kao i njegov stariji kolega Irffan Khan.
S vremena na vrijeme Ang Lee voli zakoračiti u holivudsko visokobudžetno ozračje, točnije, ovo je drugi put da se okušao u insceniranju filmskoga spektakla. Prvi put se nije osobito proslavio, ali, treba istaknuti, sasvim neopravdano. Hulk (2003) možda producentima nije donio dovoljno novca, ali je posrijedi bila jedna od najzanimljivijih stripovskih ekranizacija u posljednjih dvadesetak godina. Autor se bavio onim što mu najbolje leži – potiskivanjem, pa je posrijedi bio komad popularne kulture koji se zabavno poigravao psihoanalitičkim konceptima. Pijev život, s druge strane, mnogo je pretenciozniji projekt u kojem se osjeti Leejev suptilan rukopis, ali cjelina odveć odiše prazninom koliko god autori pokušali vratiti boga natrag u ljudske živote.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. prosinca 2012.
