Slabašni negativac

Čudesni Spider-Man (The Amazing Spider-Man), red. Marc Webb

  • Čudesni Spider-Man (The Amazing Spider-Man), red. Marc Webb

    Kao što je Nolanov filmski serijal o Batmanu u dvijetisućitima morao biti pomalo redizajniran u odnosu na Burtonov/Schumacherov projekt iz devedesetih godina prošloga stoljeća, tako je i Spiderman Marca Webba očito trebao ponuditi određene novine u odnosu na uspješan serijal koji mu je prethodio i kojega potpisuje Sam Raimi (2002, 2004. i 2007). Warnerovu i Nolanovu odluku da ožive Batmana još se može razumijeti jer je serijal sa Schumacherovim instalacijama sasvim potonuo. Međutim, Columbijino nastojanje da revitalizira Čovjeka-pauka sasvim iznenađuje. Prije nekoliko godina izašao je posljednji nastavak, trilogija je komercijalno bila poprilično uspješna, a niti kritika joj nije bila nesklona, pa ako se već željelo i dalje rekreirati, mogao se jednostavno snimiti četvrti nastavak. Tim više što Raimijeva prva instalacija i Webbovo ostvarenje kreću od istih fabulativnih premisa, što dovodi u pitanje opravdanost ovoga projekta.
    Čudesni Spider-Man (The Amazing Spider-Man), red. Marc Webb
    Webb, koji je pozornost skrenuo simpatičnim nezavisnim filmom (500) dana lubavi ((500) Days of Summer, 2009), već je drugim dugometražnim filmom prešao u visokobudžetne vode i okušao se u sasvim novom kontekstu stripovskim filmskih ekranizacija, u čemu mu je kao ispomoć poslužila iskusna scenaristička trojka – Steve Kloves (serijal o Harryju Potteru, Zlatni dečki), James Vanderbilt (Zodiac) i Alvin Sargent, koji je surađivao s Raimijem na Spidermanu 2 (2004) i Spidermanu 3 (2007). Time je sve bilo spremno za svojevrsni filmski facelifting, a nazivu potencijalnoga serijala dodan je pridjev čudesni kako bi se stvorila distinkcija naspram Raimijeve trilogije. Svako doba suočava se s novim očekivanjima i profilom fublike, a često se mijenja i  društveni kontekst kontekst pa su autori novoga čovjeka pauka pokušali primaknuti svjetonazoru ipod generacije. Peter Parker geekovski je autsajder, kakav je doduše oduvijek bio, ali sada je navedeno dodatno potencirano kako bi ciljana mlađa publika imala dosljedno identifikacijsko zrcalo. Spider-Man će vas tako naučiti kako da od artsy šmokljana s hipsterskim fotoaparatom postanete alfa mužjakom svoje škole te osvojite najatraktivniju djevojku – bitno je zauzet stav prema nasilnicima i činiti dobra djela. Kaže jedna izreka da se dobro uvijek dobrim vraća, iako najčešće situacije iz stvarnoga života to baš i ne potvrđuju. Naravno, prizori iživljavanja lokalnih školskih nasilnika opće su mjesto koje scenaristi bezlično recikliraju, no Andrew Garfield djeluje mnogo neuglednije i običnije čak i od nevino-štreberskoga izgleda Tobyja Maguirea, koji je prošloga desetljeća opsluživao Raimija. Webb i ekipa tako su Petera Parkera maksimalno primaknuli svjetonazoru i duhu tinejdžerske publike.
    Čudesni Spider-Man (The Amazing Spider-Man), red. Marc Webb
    Najveća novina u filmu ipak je u koncipiranju samoga superjunaka, dakle Parkerova moćnoga dvojnika. Za razliku od, primjerice, Nolanova i Baleova Batmana koji doživljava preozbiljno kako samoga sebe tako i svijet oko sebe, što je ponekog kritičara nagnalo da zaključi kako scenarij posljednjeg Batmana (Vitez tame: Povratak, 2012) izgleda kao da ga je pisao Tolstoj (!), Webb se odlučio za mnogo ležerniji pristup. U određenim trenucima gotovo se čini da redateljsko-scenaristički tim parodira svog superjunaka. Spider-Man je katkada i sam iznenađen svojim vještinama, polemizira sa žrtvama te policijom koja ga lovi i autoironičan je prema vlastitom statusu. Tijekom praznoga hoda, dok čeka na negativca u zasjedi, igra igrice na mobilnom uređaju kao bilo koji srednjoškolac danas tijekom redovite školske nastave. Time su autori, osim što su superjunaka pokušali svesti na svakodnevnu razinu, unijeli i dozu humora u priču, što nije bilo naodmet. Pretencioznost katkada može biti vrlo pogubna, svima nam je to jasno, odnosno svima osim možda Christopheru Nolanu.

    Između spomenutih novina, film je scenaristički poprilično konvencionalan i slijedi utabanu stazu razvoja priče poznatu iz sličnih žanrovskih ostvarenja, posebice segment vezan uz postajanje superjunakom, koji je već sam po sebi postao popriličnom šablonom. Petera Parkera ugriza genetski modificiran pauk, nakon čega zadobiva iznimne sposobnosti, koje ga zbunjuju jer ne zna što bi s njima činio. Tek ubojstvo njegova ujaka (Martin Sheen) postaje svojevrsnim psihološkim okidačem koji pokreće simbole sjećanja na njegove roditelje poginule u nerazjašnjenim okolnostima. Nakon toga, pobuđuje se njegovo moralno rasuđivanje te odlučuje pomoći onima u nevolji u borbi protiv beskrupuloznih negativaca koji vrebaju na svakom koraku.
    Čudesni Spider-Man (The Amazing Spider-Man), red. Marc Webb
    Odabir redatelja se pokazao ispravnim. Iako neiskusan u visokobudžetnim žanrovskim filmovima, Webb je pokazao zavidnu vještinu u orkestriranju akcijsko-pustolovnih prizora. Istodobno veliku je pažnju posvetio i razvoju emocionalnoga odnosa između Parkera i Gwen Stacy (Emma Stone) u kojem se osjeti slab odjek tvorca (500) Days of Summer. Film je također produkcijski na visokoj razini kako to i dolikuje filmskom spektaklu. Međutim, sve pada u vodu kada na scenu stupi negativac, a s njim i dva velika problema. Prvi je scenarističke prirode, a odnosi se na nerazrađenu i nekonzistentnu motivacija doktora Curta Connorsa (Rhys Ifans). Izvorno pozitivna Parkera gricnuo je opaki pauk, ali ga nije pretvorio u negativca, nego u borca za ljudska prava. Izvorno pozitivnoga Connorsa je, pak, serum na bazi genetski modificirane DNA guštera ne samo transformirao u grotesknu, divovskom gušteru nalik spodobu, nego je u potpunosti iskrivio i njegovo moralno rasuđivanje. Scenaristi se nisu pretjerano zamarali kako da objasne zašto je došlo do takve promjene, osim ako supstanca nije počela djelovati na doktorovo nesvjesno i traume vezane uz tjelesni hendikep, ali i u tom slučaju, koncepcija negativca opet je krajnje banalna zbog čega je ostao maksimalno neuvjerljiv i neupečatljiv.

    Drugi je problem u samom dizajnu negativca / čudovišta / guštera. Jasno je kako se kostimografi i modni dizajneri svim silama trude modernizirati radnu odjeću superjunaka jer kričavi, blješteći i šljokičavi trikoi, u kojima njihovi akteri defiliraju velikim platnom, u dvadeset i prvom stoljeću djeluju, blago je reći, anakrono i na razini karnevala u Rijeci. Ipak, divovski, loše dizajnirani CGI gušter nešto je što danas niti jedan redatelj kojemu je barem imalo stalo do vlastite reputacije ne želi u svom filmu. Nitko to nije naučio na bolniji način od Rolanda Emmericha, a kada sam ga već spomenuo, naravno da postoje brojne intertekstualne reference na Godzillu, ali one niti najmanje ne pomažu. Loše osmišljen negativac ostaje loše osmišljen negativac, a beznadno dizajnirano čudovište ostaje beznadno loše dizajnirano čudovište bez obzira na silne novce koje ste utukli u produkciju filma.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. prosinca 2012.
    Čudesni Spider-Man (The Amazing Spider-Man), red. Marc Webb

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji