Film i drugi mediji

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 70, god. 18, ljeto 2012.

• Intermedijalne studije, napose one koje uključuju razmatranje odnosa između, primjerice, filma i književnosti, filma i glazbe ili filma i slikarstva danas predstavljaju teorijski vrlo dinamično područje, koje je, među ostalima, posebice aktivno u proučavanju kulture pamćenja i uloge književnosti i filma kao mehanizma pamćenja. Kao primjer može se navesti njemačka teoretičarska Astrid Erll koja se bavi strategijama medijalnosti kulturnoga pamćenja te intermedijalnim odnosom književnosti i filma u navedene svrhe.
  
  Ljetni broj Ljetopisa se svojim prepoznatljivim tematskim blokom, koji je često posvećen aktualnim filmskim ili filmskoteorijskim trendovima, također uključio u razmatranje intermedijalnosti, doneći niz radova koji sagledavaju strategije intermedijalnih odnosa književnosti i drugih umjetnosti.
  
  Odnosom filma i slikarstva bavi se Ivana Keser Battista (Nečisti film: intermedijalne strategije i slikarski procesi u filmu). Autorica kreće od koncepta nečistoga filma, prema kojemu je film mjesto na kojem se susreću sve umjetnosti, a posebice naglasak stavlja na razmatranje slikarskih načela koja se mogu uočiti u strukturiranju filma ili koje pojedini redatelji mogu koristiti. Odnos slikarstva i filma prema njezinu mišljenju može imati trojaku prizmu: inspiracijsko vrelo mogu biti slikarski prizori koji već neko vrijeme kruže u kulturi, reprezentacija procesa slikanja te reprezentacija slikarica/slikara. Rad predstavlja vrijedan prinos razmatranju intermedijalnih strategija u odnosu filma i slikarstva, kakvih nema mnogo na hrvatskome jeziku. O prožimanju filma i slikarstva piše i Leo Katunarić (Filmski jezik u izložbama Petera Greenawaya), koji istražuje suprotan proces od Keser Battiste – utjecaj filmskih strategija na slikarstvo. I sam Greenaway je poznat kao izraziti interdisciplinarni umjetnik, a autor rada nastoji iščitati tvorbe filmskim jezikom koje su zamjetne u likovnom mediju Greenawaya. Na taj način prilozi Keser Battiste i Katunarića daju širu i zaokruženiju sliku dvosmjernih međusobnih utjecaja filma i slikarstva.
  
  Odnos između Pasolinijeva književnoga i filmskoga stvaralaštva sagledava Valter Milovan (Pier Paolo Pasolini: Nelagodni subjekt u književnosti i u filmu). Milovan razmatra ideju poetskoga filma, daje pregled Pasolinijeva filmskoga stvaralaštva podijeljena u tri faze da bi nakon navedene kontekstualizacije pokušao objasniti koncept nelagodnoga subjekta koji se javlja kako u književnom-proznom i pjesničkom, tako i filmskom Pasolinijevu stvaralaštvu. Primjer intermedijalnih odnosa književnosti, kazališta i filma može se pronaći i u hrvatskoj kulturi, a jedinstveni je primjer multimedijalni projekt Timon (1973) Tomislava Radića o kojem piše Igor Tretinjak (Filmski modernizam i multimedijalnost „Timona“ Tomislava Radića). Tomislav Radić je prvo postavio tragediju Timon Atenjanin Williama Shakespeara u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu da bi potom prema motivima tog predloška napisao i scenarij za film čija je radnja smješten u suvremenost. Tretinjak sagledava u kronološkom slijedu dramski predložak, dramsku inscenaciju i potom filmsku adaptaciju na kojoj je naglasak, posebice na modernističkim strategijama u vizualnom i zvučnom sloju pa sve do autoreferencijalnosti i metafilmskoga. Nažalost, najmanje prostora posvećeno je suodnosu između kazališne predstave i filma, koji dijele motive, glumce i pojedine kazališne strategije koje se u filmskoj inačici javljaju.
  
  Iako nije posrijedi intermedijalna studija u strogom smislu riječi, tekst Arsena Antona Ostojića („Kristalni otmičari“ ili „Pukotina u izgubljenom vremenu“ – posljednji dugometražni projekt Dušana Vukotića) bitan je prinos proučavanju hrvatske filmske povijesti i kulture. U središtu je razmatranja nerealizirani igrano-animirani film Dušana Vukotića, čije osnovne postavke autor članka nastoji rekonstruirati na temelju scenarija i knjige snimanja, ujedno pokušavajući smjestiti film u kontekst Vukotićeva opusa i onovremenih svjetskih filmskih trendova.
  
  Posljedni tekst u tematu – Neo-noir braće Cohen: „Čovjek kojeg nije bilo“ i roman „Poštar uvijek zvoni dvaput“ Jamesa M. Caina Ljubomira Maširevića analizira intertekstualne i intermedijalne postupke u opusu Coenovih. Naime, autor je stava kako su njihova neo-noir ostvarenja puna intertekstualnih referenci i aluzija na starije žanrovsko nasljeđe, ali se istodobno može pratiti i intermedijalan odnos prema književnosti. Posebna se pažnja posvećuje intertekstualnoj analizi filma Čovjek kojeg nije bilo koji se sagledavao kao autorefelskivan neo-noir.
  
  Od ostalih radova treba spomenuti i tekst Tragajući za vidljivim pojmom: Pokušaj definiranja semiotike animiranoga filma na primjeru opusa Nedeljka Dragića Midhata Ajanovića Ajana, koji ulazi u domenu animacijskih studija, koje Ljetopis potiče već dugi niz godina. Ono što predstavlja bitnu novinu ovoga rada jest sagledavanje semiotike animacije, za koju i sam autor ističe da je u povojima.
  
  Za sve one koji se bave intermedijalnošću te sve koje zanima odnos filma i ostalih umjetnosti, ovaj je broj Hrvatskoga filmskoga ljetopisa nezaobilazno štivo, a svakako je poticajan i onima koji se u tu problematiku žele uvesti.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2012.

Piše:

Dejan
Durić