Fassbinderov magnum opus

Televizijska serija Berlin Alexanderplatz, red. Reiner Werner Fassbinder

• Godina je 1980. Njemački redatelj Reiner Werner Fassbinder na vrhuncu je karijere. Upravo je prihvatio ogroman izazov, projekt koji djeluje zastrašujuće i obimom i kompleksnošću materijala. Prihvatio je režirati adaptaciju klasika njemačke književnosti iz razdoblja moderne – monumentalno djelo Alfreda Döblina Berlin Alexanderplatz. Rijetki su slutili da će Berlin Alexanderplatz biti Fassbinderov magnum opus a nitko nije znao da će dvije godine kasnije, tridesetsedmogodišnji genij biti mrtav. Fassbinder je bio čovjek ekstrema, čovjek koji je u manje od petnaest godina aktivne filmske karijere snimio četrdesetak filmova, dvije serije i još mnogo sporednih projekata. Što je najvažnije, u svom frenetičnom, kvalitativnom i kvantitativnom kreativnom izrazu Fassbinder je zadržao visoku razinu kvalitete te ga danas povjesničari filma, filmofili i kolege smatraju jednim od najvećih filmskih redatelja u povijesti kinematografije.
  
  No čak i uz takva remek-djela kao što su Gorke suze Petre Von Kant (Die bitteren Tränen der Petra von Kant, 1972), Brak Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun, 1979) ili Lili Marleen (1981) mnogi smatraju Berlin Alexanderplatz vrhuncem Fassbinderovog umijeća. Kao dio generacije njemačkih intelektualaca koji su djelovali pod naslijeđem nečiste savjesti zbog njemačkih ratnih zločina i genocida, generacije koja je proizvela Baader-Meinhoff, ali i „novi njemački film“, Fassbinder nikad nije bježao od svojih ljevičarskih ideala. Pokraj kreveta u kojem su ga pronašli mrtvog, predoziranog kokainom i tabletama za spavanje, nalazile su se bilješke za novi film pod naslovom Rosa L., film o ženi koja se spominje i u seriji Berlin Alexanderplatz – Rosi Luxemburg (1871-1919), heroini socijalističke, ljevičarske Njemačke, ženi koja je mučena, ubijena i bačena u hladnu berlinsku rijeku u doba kada je Njemačka bila bojno polje političkih ideja, organizacija i partijskih paramilitarnih postrojbi.
  
  Roman Berlin Alexanderplatz iznimno je kompleksno literarno djelo u kojem autor koristi postupak montaže izvanliterarnih izvora, citata, reklama, novinskih članaka i narativa o životu Franza Bieberkopfa u amalgam velike snage, raznorodnosti i svježine koji predstavlja ogledalo weimarske Njemačke. Dakle, ma koliko je i inače adaptacija literature težak zadatak, Döblinov roman koji je i sam djelomično nadahnut filmom bio je ogroman izazov. Izazov na koji je Fassbinder odgovorio maestralno. Serija prati tragičnu priču Franza Bieberkopfa (u nevjerojatno snažnoj i uvjerljivoj izvedbi Güntera Lamprechta) koji je upravo izašao iz zatvora nakon četverogodišnje kazne. Upoznajemo polusvijet među kojim se Bieberkopf kreće, ljude bez posla, sitne kriminalce, žene lakog morala. I kroz cijelu seriju taj svijet se okreće oko Franza, kao oko svoje osi, u pokušaju da kroz tragičnu sudbinu pojedinca u teškom ekonomskom i socijalnom okruženju zađe ispod površine i pronađe prave uzroke društvenih i individualnih problema.
  
  U seriji je jasno vidljiva Fassbinderova sumnjičavost prema utjecaju institucija na pojedinačne sudbine ljudi, a njome defiliraju redateljevi najdraži glumci, poput primjerice Hanne Schygulle, dajući svi odreda izrazito nijansirane i uzbudljive kreacije. Kroz svijet kriminala, sakaćenja, krađe i prostitucije Fassbinder vrlo suptilno i kreativno prikazuje dvije političke i ideološke struje čiji će neminovni sukob odrediti budućnost Njemačke a posljedično i svijeta – nacizam i komunizam. Iako politika nikada nije u prvom planu njezina se sjena nadvija nad cijelu seriju i gledateljevu svijest koja prepoznaje kako će svijet koji gleda na ekranu, nekoliko godina kasnije, završiti prvo u kandžama totalitarne nacističke ideologije a zatim i u krvavom svjetskom ratu.
  
  Fassbinder koristi sve svoje omiljene režijske postupke, od fantazmagoričnog osvjetljenja u kojemu se miješaju boje, pale i gase svjetla čiji nam je izvor često nedokučiv stvarajući vizualni kaleidoskop koji odražava Franzovu propast i pad. Zatim su tu povremeno scene čija je šokantnost uzrokovana vješto montiranim sekvencama u kojima se primjerice izmjenjuju slike iz klaonice, koje premda crno-bijele vrište patnjom i uništenjem. Zatim su tu unutarnji monolog, natpisi na ekranu i citati iz novina koji na najbolji način izvlače na površinu motive samog romana.
  
  No, bez obzira što serija nosi karakterističan Fassbinderov potpis istovremeno je najbolji mogući primjer adaptacije književnog djela u filmski medij. I ma koliko je Fassbinder uspio dočarati kompleksan i sudbonosan trenutak ljudske povijesti, ipak je središnja tema serije ona kojom se redatelj bavio cijelog svog života – kompleksni međuljudski odnosi, prijateljstvo, ljubav, odnos između muškarca i žene, biseksualnosti i ovisnosti, radnici i buržoazija te moralni pad – svi briljantno izvezeni u dramaturške arabeske koje čine bogati sag ovog blistavog filmskog ostvarenja.
  
  Kada je Fassbinder , u naponu kreativnosti, umro njegova je najdraža glumica Hanna Schygulla na sprovodu rekla: „Tko će sada izvući ono najbolje iz nas?“ Parafrazirajući je mogli bismo reći: Tko će danas snimiti nešto tako veličanstveno?
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 5. prosinca 2012.

Piše:

Nikola
Strašek