U svojevrsnom prologu Arga, redatelj Ben Affleck i scenarist Chris Terrio nude gledateljima superlight lekciju iz povijesti kako bi dobili povijesno-društveno-politički kontekst priče. Pedesetih je godina prošloga stoljeća iranska vlast, pod vodstvom demokratski izabranoga premijera Mohammada Mossadegha, odlučila nacionalizirati naftnu industriju te na taj način prekinuti višedesetljetno američko i britansko kolonijalističko izrabljivanje iranskih prirodnih dobara. Amerikancima i Britancima se nije svidjelo što se netko petlja po njihovim interesima pa su odlučili organizirati državni udar, koji je rezultirao Mossadeghovim odlaskom. Na njegovo je mjesto stavljen poslušan šah Mohammad Reza Pahlavi, koji je strogom rukom vladao zemljom, nastavljajući proces vesternizacije udovoljavajući brojnim američkim prohtjevima.
Naravno, Affleck i Terrio nisu imali osobito mnogo vremena za razmatranje uzroka islamske revolucije u Iranu, koja je označila kraj tisućljetne civilizacije te je ostala upamćena kao jedna od najstrašnijih konzervativnih revolucija na političkoj karti svijeta u dvadesetom stoljeću, neslavni primjer onoga što se događa kada se religija i državna vlast izravno isprepletu. Međutim, mnogo je zanimljivija činjenica kako već u površnom uvodu autori podcrtavaju američku ulogu te krivicu u povijesnim događajima koji će rezultirati spomenutom revolucijom, a time i američkom talačkom krizom koja je medijski bila iznimno popraćena. Stoga poprilično iznenađuje što filmu sasvim nedostaje prijeko potrebne političke relevantnosti i stava pa Argo ostavlja dojam da su autori bojali kako u svom seciranju možda ne bi otišli predaleko. Priča filma nudila je brojne mogućnosti, a autori su se nažalost opredijelili za najjednostavniju opciju.
Nakon popriličnoga kritičarskoga i komercijalnoga uspjeha s vrlo solidnim Gradom lopova (The Town, 2012), Affleckove redateljske ambicije očito su porasle, no izigravanje velikoga redatelja putem aktualne i velike teme ovdje je jednostavno u raskoraku sa samom egzekucijom materijala. Osobno mogu razumjeti zašto je američka kritika Argo obasula brojnim pohvalama. Film, unatoč satiričnim elementima, toliko perfidno podilazi američkom duhu i sustavu nacionalnih vrijednosti da navedeno djeluje iz prikrajka i gotovo neprimjetno na svijest gledatelja, osim u pokojoj neuvjerljivoj situaciji kada je autor bio nepažljiv.
Primjerice, producent Lester Siegel (Alan Arkin) odbija sudjelovati u planu spašavanja šestorice prebjega iz američke ambasade u Teheranu, koji se skrivaju u kući kanadskoga ambasadora, sve dok slučajno na televiziji ne ugleda prizor talačke krize u Iranu, što pobuđuje osjećaje njegove osobne i nacionalne odgovornosti. Osim navedenoga primjera, Affleck podosta uspješno uspijeva voditi priču, a da ne upada u zamku nacionalnoga sentimenta i kiča, oslanjajući se mnogo više na pustolovne segmente priče, nego na njezinu političku i kulturološku dimenziju, koja je nažalost ostala po strani, kao i podrobnije ocrtavanje likova. Pritom je Affleckov Tony Mendez možda i najslabije koncipiran lik u stanju melankolije zbog obiteljsko-bračnih problema i izrazite predanosti poslu.
Tehnički gledano, Argo je prilično dobro režiran film, koji se intertekstualno nadovezuje na starije žanrovsko nasljeđe, napose političke i špijunske trilere iz sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, dakle razdoblja u kojem se radnja filma jednim dijelom i odvija, što je osobito primjetno u stilskom sloju filma. Američke i iranske dionice filma efektno su diferencirane dobrim snimateljskim rješenjima direktora fotografije Rodriega Prieta (Planina Brokeback). Primjerice, iranske sekvence pretežno su postavljene u zrnastoj fotografiji te kamerom iz ruke, koji doprinose dojmu patine vremena te dokumentarističnosti, čime se naglašava kako revolucionarni dinamizam tako i nesigurnost položaja zatočenih protagonista.
Affleck s druge strane pokazuje priličnu vještinu u koncipiranju i slaganju priče koja se odvija na više razina. Pritom ima razvijeno oko za detalje, napose uvjerljivu i autentičnu povijesnu rekonstrukciju. Filmu također ne manjka ni humora ni satire. Djelo, primjerice, na jednoj razini možemo shvatiti kao priču o odnosu filma i stvarnosti. Filmska iluzija i stvarna zbivanja međusobno su isprepleteni pa se djelo poigrava mogućnostima filmske reprezentacije te također u jednom sloju predstavlja posvetu filmskoj umjetnosti. Navedeno se zaogrće i u satiričko ruho kroz prikazivanje postulata na kojima američka filmska industrija počiva. Međutim, mnogo više film nenamjerno pa time i nekritički govori o sprezi različitih centara moći – filmske i medijske industrije te tajnih službi, kao poželjnoga modela u očuvanju nacionalnih interesa. Bilo bi zanimljivo i mnogo hrabrije da su autori pokušali kritički i s odmakom govoriti o razmatranim odnosima.
Očito bi za autore Argo trebao funkcionirati kao svojevrsno mjesto pamćenja na kojem se susreću različite medijske, napose dokumentarističke reprezentacije teheranske talačke krize koje su utkane u narativni univerzum filma. Affleck se tako poigrava televizijskim snimkama te stvarnim fotografijama, u završnom voice overu događaj komentira tada aktualni američki predsjednik Jimmy Carter. Postojeći je historiografski dokumentarni materijal uključen u novi igrani film, čime se nastoji ostvariti dojam realističnosti. Međutim, odnos između fakcije i fikcije krajnje je zamagljen zbog očitih zabavljačkih strategija, o kojima u nastavku više riječi. Stoga Affleckov film tendira filmsku reprezentaciju zaogrnuti velom autentičnosti kako bi ostvario zavaravajuću ulogu stabiliziranja pamćenja i sjećanja na konkretan događaj, što je početak procesa stvaranja mjesta pamćenja. Argo na zanimljiv način može ilustrirati proces ujednačavanja kolektivnoga pamćenja jer zapravo stvara i stabilizira narative i ikone vezane uz određeni povijesni događaj kroz aktualne medijske transpozicije. No isto tako, poigravajući se odnosom filmske industrije i politike, film sugerira kao su medijske reprezentacije najobičniji konstrukti, čime, na određeni način, dovodi u pitanje i vlastitu vjerodostojnost.
Iako se Argo lako gleda i posrijedi je prilično zabavno ostvarenje, ipak se čini kako je potencijalno zanimljiv i provokativan materijal morao platiti određenu cijenu prilikom podilaženja holivudskom establišmentu. Drugim riječima rečeno, film je odveć holivudiziran za vlastito dobro. Primjerice, scenarist Terrio nije uspio odoljeti brzopletim i nefunkcionalnim rješenjima, kojima je pokušavao lažno podići napetost, premda takva rješenja ozbiljno štete uvjerljivosti filma. Dodatan je problem što se ona u završnici filma počinju nizati kao na pokretnoj traci – hitna rezervacija karata i telefon koji zvoni u praznom producentskom uredu bjelodani su primjeri. U tome ga je slijedio i Affleck vlastitim redateljskim odlukama. Prizor potjere u teheranskoj zračnoj luci, kojem je prethodilo ispitivanje demoniziranoga čuvara, u tolikom je mjeri pretjeran da nenamjerno jedino mogli izazvati komičan učinak.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 28. studenoga 2012.
