Posveta velikoj ljubavi i sjajnoj glazbi

Ciklus iberoameričkog filma, Kino Tuškanac, Zagreb, 2. – 15. studenoga 2012.: Chico i Rita (Chico & Rita), red. Fernando Trueba, Javier Mariscal, Tono Errando

• 
  
  Španjolski animirani film Chico i Rita (2010) dirljiva je, elegantno režirana elegija o vječnoj ljubavi i muzičkoj eri koja nepovratno nestaje. Iako se, u usporedbi s Pixarom i Disneyem animacija na trenutke čini krutom, prejednostavnom i lišenom detalja, Chico i Rita gledatelja nježno i melankolično uvlače u svijet stvoren od sjećanja i osjećaja ostarjelog kubanskog pijanista Chica (Eman Xor Ona). Chico živi u suvremenoj Kubi i prisjeća se svoje mladosti i svoje fatalne ljubav s budućom međunarodnom pjevačkom i glumačkom zvijezdom Ritom (Limara Meneses). Ta ljubav okosnica je cijelog filma, čija se radnja odvija u razdoblju od tridesetih godina prošlog stoljeća pa sve do današnjice, ljubav koja je istovremeno beznadno romantična i tragična.
  
  Chico kao pijanist u Riti pronalazi savršen glas kao kontrapunkt za vlastite kompozicije. Nakon uspjeha u Havani i njihova strastvenog zaljubljivanja, Riti prilazi bijeli agent Ron koji je u potrazi za novom zvijezdom. Ron nudi Riti priliku za uspjeh u Sjedinjenim Državama, ali samo pod uvjetom da ostavi Chica. Iako Rita to isprva odbija, tragični ljubavni nesporazumi tjeraju je u naručje Ronu i u smjeru međunarodne karijere. Chico slijedi Ritu u New York i tamo i sam doživi uspjeh kroz suradnju s Charliem Parkerom, Benom Websterom i Titom Puenteom dok se Rita sve više integrira u visoko društvo i kreće putem Hollywooda. Ono što dira gledatelja filma, osim centralne ljubavne priče, je naizgled realistična iako animirana evokacija Havane tridesetih i četrdesetih godina, New Yorka, Pariza, Los Angelesa i holivudskog studijskog sistema te Las Vegasa kao ultimativnog mjesta za pjevače i muzičare-zabavljače.
  
  Uronivši u svijet ovog animiranog filma suočavamo se sa kompetentnim i dirljivim prikazom utjecaja kubanske i općenito latinoameričke glazbe na najvažnije muzičare toga razdoblja. Kroz film defiliraju Charlie Parker, Dizzy Gilespie, Thelonious Monk, pred nama se prostire New York i razvoj jazza, utjecaj kubanske glazbe, imanentni rasizam koji do paroksizma dovodi Ritin pijani nastup u Las Vegasu gdje ona na pozornici umjesto da pjeva govori o statusu crnih izvođača koje cijeli svijet doživljava kao zvijezde ali ne smiju odsjesti u hotelu u kojem pjevaju već su smješteni u motelu preko puta. Na taj način redatelji jasno izriču svoje stavove prema rasizmu u američkom društvu toga vremena iako se osuda rasizma iščitava kroz čitav film. Chico odlazi sa Gilespijem u Pariz, doživljava ljubavnu aferu sa bijelom Francuskinjom, dok Rita postaje holivudska zvijezda nostalgično-melankoličnim scenama sa holivudskog filmskog seta koji oslikava zlatno doba američke kinematografije.
  
  Chico i Rita iako snažno temeljeni na realističnim scenama ipak postaju svojevrstan hommage Vincentu Minnelliju i ostalim majstorima mjuzikla, zatim slapstick komedijama Macka Senetta, Chaplina i Keatona jer se čitav film na trenutke doima kao spoj mjuzikla i nijeme komedije, kao film čije dramaturške niti pletu fantastična glazba i predivne pjesme. Iako naizgled bajkovita priča o vječnoj ljubavi sa sretnim završetkom, ovaj tek sat i pol dug film pokriva izrazito široki raspon tema – od rasnih odnosa, socijalnih promjena, kolonijalističkog odnosa Sjedinjenih Država prema Kubi (u filmu je na trenutak prikazana i kubanska revolucija i svrgavanje Batistina režima), iskrene ljubavi prožete muzikom i prikaz vrhunca jedne muzičke ere u Americi i svijetu.
  
  Ironija dolazi na kraju, kada osamdesetogodišnjeg Chica, koji već desetljećima radi u Havani kao čistač cipela, u očitom apsurdno-realističnom prikazu stvarnosti, ponovno otkrije mlada hispanoamerička pjevačica, međunarodna zvijezda koja podsjeća na Christinu Agilueru i Chico pri kraju svog života doživljava međunarodno priznanje na najvećim muzičkim pozornicama svijeta. Također, ta situacija evocira dokumentarac Wima Wendersa Buena Vista Social Club (1999) u kojem je Chicov ekvivalent ostarjeli Compay Segundo.
  
  Fernando Trueba, producent i jedan od tri redatelja ovog filma, nagrađen Oscarom za film Belle Epoque 1994, čini se kao pokretačka snaga projekta, čovjek koji je duboko pod utjecajem latinoameričke glazbe (kao muzički producent Trueba je nagrađen sa dva Grammya i četiri latinoameričke varijante iste nagrade) i epohe kada su jazz i latinoamerički ritmovi vladali glazbenim svijetom što se na divne načine manifestira u raznim scenama ovog zanimljivog i pametnog crtića za odrasle.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 17. studenoga 2012.

Piše:

Nikola
Strašek