Umrijeti dvaput

Halimin put, red. Arsen A. Ostojić

• 
  
  „Rat je otac svemu... jedne je iznio kao pobjednike, a druge...“? Što s drugima? Zapravo, u preokretu Heraklitova fragmenta svi smo ostali oni drugi – gubitnici. Tko sam ja, s pobjedničke strane, prema tebi koji si izgubio? Čija smo djeca? Čiji smo sinovi? Nekako s početka Kurban-Bajrama u kinima se počeo prikazivati treći dugometražni igrani film Arsena Antona Ostojića. Autor o kojem govorimo upravo si je – kao i svima nama – uputio pitanje o tome „čija smo djeca“ svi mi s ovih nesretnih prostora. Njegov je odgovor prije koju godinu bio Ničiji sin, neupitan pobjednik Pule 2008. godine, kroz koji se ispreplela patetična pripovijest o Srbima i Hrvatima kao prapočelu ovog našeg mikrokozmosa.
  
  Halimin put iz 2012. pokušava proširiti vizuru na šire područje i bliske nam prostore Bosne i Hercegovine. Kao država-paradigma negdašnje nam zajedničke domovine (Jugoslavija u malom!) Bosna je posebice traumatično polje sveprožimajuće tragike još uvijek nezacijeljenih rana proteklog rata. O čemu govori Halimin put? Opet i iznova – o ratu! Pa čemu još jedna pripovijest o međunacionalnim sukobima, smrti i patnjama? Čini se da je trauma prošlog rata, i u poratnim vremenima, još uvijek neiscrpnim umjetničkim nadahnućem. Predodredila je naše živote snagom smrti!
  
  Priča započinje negdje u zapadnoj Bosni 1977. Dugački uvodni kadar u polutotalu, a zatim i u totalu prati buduću majku Safiju (Olga Pakalović). Pozadinom udaljene grmljavine, sijevanja i budućeg nevremena, autori filma pripremaju nas za niz nesreća i začarani krug zla i smrti u daljem tijeku pripovijesti. Safija u sebi nosi plod zabranjene ljubavi između Turkinje i pravoslavca. Naime, iako je BiH u nostalgičnoj ikonografiji bivše države bila znak međuetničkog razumijevanja i vjerske tolerancije, i tu je spomenuti motiv, nepisanim kodeksom, oduvijek bio upravo to – zabranjena ljubav. Plod takve ljubavi, Mirza, biti će fatalnim usudom prisiljen umrijeti dvaput, najprije zatajenjem majčinoj obitelji i vlastitu ocu, a drugi put užasom strašnog philicida.
  
  Ostojić je ovaj put odabrao još strašniji zločin i mržnju. Nakon što je u Ničijem sinu tematizirao Domovinski rat s naglaskom na nečistu krv Srba i Hrvata, ovaj put pripovijeda o bosanskim muslimanima i pravoslavcima. Ono što namah upada u oči, sličnost je među njima. Posebice je to uočljivo u njihovom tradicijskom primitivizmu i odnosu prema ženama. Kako kod Srba tako i kod Bošnjaka, one su kućni instrument i reprodukcijski aparat. Cijene se, tek, po tomu koliko će posla poradit i koliko (muške) djece izroditi. Stoga će Safijin brak sa Slavomirom (Mijo Jurišić) i morati završiti tako... Tri kćeri rođene iz njihove ljubavi preživjet će oca i sina i utrti put oprostu i povjerenju.
  
  Ostojić u jednom intervjuu navodi kako je Halimin put film koji će voljeti žene. Naslovni lik filma, dakle, Halima nije bez razloga ta koja će zaokružiti circulus vitiosus. Kao žena koja ne može rađati – „jalovuša“, kako će ju okarakterizirati djever Mustafa (Miraj Grbić) – Alma Prica utjelovljuje blagost i pomirenje. Halima je osobnost filma par excellence! Kroz protagonističino se lice ocrtava sav bol i usud tradicijom uklete sredine. Jer, multikultikuralna je Bosna i u 20. stoljeću zapravo nositeljem onih atavizama što ih opisuje Andrić svojim romanima, posebice u Na Drini ćuprija. Bosanski muslimani i pravoslavci – a nećemo ovdje isključiti ni katolike! – ovu multikulturalnost upražnjavaju tek na dernecima, slavama (i proštenjima). Međutim, imati za zeta ili snaju (snahu) nekoga iz druge konfesije oduvijek je bilo prešutnom anatemom. Patetična će primjedba podsjetiti: Ljubav pobjeđuje sve zapreke. Ipak, Ostojićev film ponajprije govori o tragici i nemogućoj ljubavi. Iz veze Safije (poslije Sofije) i Slavomira ostat će tek tragovi.
  
  Kroz niz tih tragova, tj. flashbackova zbiva se rekapitulacija, odnosno kapitulacija, nekad postojeće ljubavi. Ti flashbackovi, međutim, uvjerljivo su najneuvjerljiviji dio filma. Vrlo malo nam idilične sličice govore o karakteru i ljubavi Safije i Slavomira. Snimke, pak, ratnog zločina preeksplicitno prenose njegove poruke. Kada u jednoj sceni Halima prinosi licu lubanju Mirzinih posmrtnih ostataka, autor će odmah retrospektivno vizualizirati njeno sjećanje na živo dijete. Jednako, kada njezin nećak Aron (Aldin Tucić) podiže motiku, Ostojić će odmah prilijepiti kadar iz flashbacka gdje se podiže puška koja udara. Općenito, takvi će kadrovi, svojom zalihošću, na neki način potcijeniti inteligenciju gledatelja. Trebajući biti dojmljivi, djeluju pomalo banalno. No, kako je već to izrekla i Hannah Arendt, time se ne umanjuje nesreća proizašla iz „banalnosti zla“. Na taj će način i ultimativni rasplet filma donijeti i izvrnuti edipovski obrazac.
  
  Kao i Ničijim sinom, Arsen Ostojić i svojim novim filmom šalje (pre)jasnu poruku. Ako se sjetimo, u prethodniku je protagonist Ivan (Edvin Liverić) bio „raspolučen između hrvatskog braniteljskog stradalnika i genetskog podrijetla agresora… on je (ostao) tek – invalid. Kako fizički tako i emocionalno”. U Haliminu putu tu je tragičnu rolu na sebe preuzeo lik Slavomira. Jasno je, dakle, da Ostojić želi poručiti kako je etnički i nacionalni identitet na ovim prostorima, ponajčešće, ideološka konstrukcija.
  
  Ako želimo naći slabosti Ostojićevu filmu, onda ih vidimo u već spomenutoj preeksplicitnosti filmskog postava. Previše je prikazano tamo gdje je nešto trebalo biti umjetnički tek naslućeno. Gomilanje i ispreplitanje vremenskih razina umanjilo je poetičnost filma. Ipak, upravo je poetičnost i glavna odlika Halimina puta. Direktor fotografije Slobodan Trninić sjajno je vizualno uobličio film. Totali brdovitog bosanskog pejzaža jednako su dojmljivi kako u kišnom ozračju tako i, posebice, i okupani suncem koje prodire preko lica protagonista u nekima od ključnih sekvenci filma. Također, sugestivno je preneseno ozračje istodobno idilične i kobne bosanske provincije. Dobra maska, pak, premostila je dobne razlike kod istih glumaca.
  
  Najveći je dragulj filma ipak u naslovnom liku: Alma Prica pokazala je koliko je njezin samozatajni glumački izričaj nedostajao u hrvatskom filmu. Njezino naizgled hladno lice u sebi nosi buru snažnih, iako zatomljenih emocija! Patetični vrhunac Halimina puta nalazimo u posljednjoj sekvenci, kada se djed Avdo (Mustafa Nadarević) ponovno viđa sa svojom izopćenom kćeri Safijom. On prilazi trima svojim unukama, a uzajamni blagi osmijeh i dodir govori nam više od bilo kakvih riječi. U tom je trenutku Ostojićev filmski jezik dosegnuo najsugestivniji iskaz. Halimin put nije bio uzaludan...
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 13. studenoga 2012.

Piše:

Marijan
Krivak