Učinili smo nešto grozno u životu. Prevarili, ukrali, unesrećili ljude, čak i ubili. Zaslužujemo li oprost? Možemo li se nekako vratiti u zajednicu kojoj pripadamo? Nakon svega – nakon kazne! – zaslužujemo li ponovno šansu? O svemu tome, više naslućuje negoli govori i film Cezar mora umrijeti. Pobjednik ovogodišnjeg berlinskog festivala, prije svega, važan je film. No, da li i dobar? Filmičan? Cezar mora umrijeti (Cesare deve morire, 2012.) posljednje je djelo veterana, braće Paola i Vittoria Tavianija i unekoliko sadržava sve značajke njihove autorske poetike. Moć, vlast, zavjera, zločin – sloboda. Sloboda, na kraju, multiplicira sve prethodno spomenute termine. Zašto? Pa, prije svega, kako bi išta učinili od svoga života potrebito je imati slobodu. Licentia poetica braće Taviani ovoga se puta očituje u najdoslovnijem okružju – okružju ne-slobode.
Skupina zatvorenika najpoznatijeg rimskog zatvora Rebibbia združena je oko postavljanja predstave Julije Cezar Williama Shakespearea. Dakle, dva tisućljeća od historijskih zbivanja, na istome se mjestu sprema oživljavanje mitskog događaja koji ostaje prepoznat kao jedan od paradigmatskih za našu civilizaciju. (Naravno, ovdje prije svega mislim na tzv. Zapadnu civilizaciju, onu koja sebe obično nazivlje grčko-rimskom baštinom i kulturom.) Radnja Shakespeareova komada, sjetimo se, opisuje Cezarovo ubojstvo. To se ubojstvo dešava u trenutku kada su velikom imperatoru i širitelju rimske kulture i civilizacije, Gaju Juliju Cezaru, moć i vlast i slave toliko udarile u glavu, da postaje tiraninom vlastita naroda. Njegovi najbliži suradnici i prijatelji, prije svega Brut i Kasije, spremaju mu fatalnu urotu. Osim Cezarova ubojstva i prevrata, Shakespeareov komad opisuje i epilog čitave priče. Na poljima Grčke, i sami prevratnici bivaju poraženi i svrgnuti. (Naime, uz pomoć Antonija, Cezarov posinak Oktavijan pobjeđuje urotnike.)
Što je u toj mitsko-historijskoj pripovijesti zainteresiralo braću Taviani? Čini se, prije svega, umjetnost sàma. Ako bismo htjeli sebi protumačiti ovaj postulat, onda se radi o interesu prema umjetničkoj transpoziciji jednog povijesnog događaja (ali i drame) u naš aktualitet. Posebice se, pak, značajnim u cijeloj ovoj pripovijesti čini to što su glumci – zatvorenici. U prologu i epilogu filma vidimo i rezultat ljudskog plemenitog pregnuća u namjeri kako bi nam se predočilo umjetničko stvaralaštvo u njegovoj biti. Skupina ljudi/zatvorenika pripremala se šest mjeseci kako bi nam prenijela poruke umjetničkog djela. Nakon toga, svi će nazad u zatvor! Ta je činjenica, čini se, temeljni dramski moment filma braće Taviani. Kako se, nakon trenutaka egzaltacije i stvaralačkog čina vratiti u realitet? Jesmo li, kako bi Aristotel napomenuo, „pročistili svoje osjećaje, doživjeli katarzu i postali boljim ljudima“?
Cezar mora umrijeti ne daje eksplicitne odgovore na ta pitanja, no ipak ih uspijeva barem naslutiti. Nosivi protagonist filma i kazališne predstave, Brut (Salvatore Striano) doista je mjesecima živio u svojoj ulozi – preokrenuo je svoj lik Cezarova ubojice iznutra prema vani, „prevrnuo mu utrobu i psihu“ i psihološki se suočio sa svim njegovim strahovima i dilemama. Striano je doista postao Brut! Slično su se ponijeli i sljedeća trojica nosivih protagonista predstave/filma: Kasije, Antonije i Cezar. Zapravo, cijela se glumačka ekipa saživjela sa Shakespeareovim komadom. To je doista fascinantno. No, što je u svemu tome, zapravo fascinantno? Ponajviše to što su umjetnički uzlet i slobodu dosegli neslobodni ljudi! Braću Taviani očigledno je na njihov filmski pothvat nagnala upravo ta činjenica. Kako to da se prevaranti, lopovi, pronevjeritelji i ubojice, konačno oni udruženi radi kriminalne djelatnosti – i Cezar i Brut su u stvarnome životu bili dijelom Camorre! – mogu udružiti oko plemenitog cilja kakav je umjetnost?
Kao tema, to je svakako provokativno. No, jesu li braća Taviani i sami iznijeli umjetnički vrijedno pregnuće u zanimljiv i gledljiv film? Oko toga i sam imam određene dvojbe. Od brojnih nagrada filmu, svakako Zlatni medvjed berlinskog Festivala ima najveću težinu. Čime su se vodili ugledni članovi tamošnjeg žirija? Čini mi se, ponajprije temom samoga filma. Ljudskost koja živi u svakome od nas pobijedila je sve naše različitosti u nama, pa i one zle i kriminalne porive. U Cezar mora umrijeti slutimo i svevremenost nekih motiva naše civilizacije. Kako su braća Taviani i inače poznati po svom političkom angažmanu i aktivističkoj kritici svijeta u kom živimo, nije neobično da ih u ovome filmu vodi i osebujna analiza društvenih i političkih odnosa ljudske zajednice. Pitanja moći, vlasti i tiranije doista su svevremena. Jednako tako, studija karaktera pojedinaca koji opipljivo streme spomenutim kategorijama, bliski su kako Shakespeareu tako i braći Taviani.
No, opet, kako stoji sa samom filmičnošću filma Cezar mora umrijeti? Piscu ovih redaka u tom se smislu pobjednik Berlinskog festivala ne čini osobitim! Iako su braća Taviani i vizualno nastojali podastrijeti dojmljivo ostvarenje, njihov film ostaje tek kino-transpozicija jedne kazališne predstave. Premalo je elemenata kojima se Cezar mora umrijeti metaumjetnički izdiže iznad svoje teme. Tek u ponekim epizodama naslućuje se dramaturška tenzija preklapanja između dramskog i zbiljskog, ponajprije u sekvenci sukoba Cezara i Dacija. Likovi u filmu i u predstavi ne ostvaruju mogućnost i potencijale podvostručenja karakternih razlika i sličnosti što ju pruža sam dramski postav kazališne predstave u filmu. Egzistencijalna pitanja su postavljena, no što s njima? Glumci/zatočenici predstavljeni su, ali i opet zatvoreni u svoje emotivne samice. Završni kadar filma, pak, donosi nam i eksplicitno naravoučenije.
Kasije (Cosimo Rega) ulazi u svoju ćeliju, obavlja uobičajene radnje i zatim se izravno obraća kameri: „Tek kad sam spoznao umjetnost, moja je ćelija postala zatvorom.“ Koliko didaktično, toliko i suvišno. Braća Taviani ostavila su nam barem dva vječna ostvarenja. Ja sam Bog otac (Padro Padrone, 1977.) i Noć svetog Lorenza (La notte di San Lorenzo, 1982.), svaki ponaosob stoje u povijesti talijanskog i europskog filma. Cezar mora umrijeti, smješten u zatvor vječnoga grada, tek je blijeda sjena negdašnje veličajnosti autorskog dvojca.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. studenoga 2012.
