Besprijekorna dotjeranost

Skyfall, red. Sam Mendes

  • Skyfall, red. Sam Mendes

    Ako išta razlikuje posljednji film dugovječna serijala o Jamesu Bondu od prijašnjih instalacija, onda je to svakako izbor redatelja. Producentska ekipa iza serijala nikada se nije pretjerano trudila da odabere redatelja koji se inače u svom radu isticao originalnošću i inventivnošću te potrebom za velikom kreativnom slobodom, štoviše, veća je pažnja uvijek bila posvećena izboru montažera. Dovoljan dokaz dobivate ako se osvrnete na nastavke snimane posljednjih petnaestak godina koje redom potpisuju Martin Campbell (Zlatno oko, 1995; Casino Royle, 2006), Roger Spottiswoode (Sutra nikada ne umire, 1997), Michael Apted (Svijet nije dovoljan, 1999), Lee Tamahori (Umri drugi dan, 2002), Marc Forster (Zrno utjehe, 2008). Navedena redateljska imena otkrivaju kako su producenti mahom birali spretne zanatlije i rutinere (Campbell, Spottiswoode, Apted), koji su znali zanatski vješto ispuniti zahtijeve koje pred njih postavlja studio, ili su posrijedi bili nekoć obećavajući filmaši (Forster i Monster`s Ball, 2001;  Tamahori i Bili jednom ratnici, 1994), koji s vremenom nisu ispunili očekivanja kako kritike tako i publike pa su im ostali na biranje manje zahtijevni projekti.
    Skyfall, red. Sam Mendes
    Razlog je sasvim očit: filmovi o Jamesu Bondu oduvijek su bili ultimativni korporacijski proizvodi koji su pod svaku cijenu trebali slijediti utabanu šablonu: efektna, akcijskom nabijena uvodna sekvenca, raskošna najavna špica popraćena uhu prijemčivom pop pjesmom (ovog je puta čast pripala Adele), puno ljepotica koje samo tako padaju na Bondov šarm, raskošne lokacije uzduž i poprijeko planete te živopisni negativac kojega valja srediti. Katkada se čak znalo događati da je uvjerljivost i suvislost same priče žrtvovana u ime zadovoljavanja te bazične sheme. Također, dugi niz desetljeća ova je franšiza bila jedini komercijalni isplativi proizvod nekoć uglednoga a danas sasvim posrnuloga major studija Metro-Goldwyn-Mayer pa je trebalo s njom oprezno baratati. Spomenutome treba pridodati i činjenicu kako se od devdesetih godina prošloga stoljeća naovamo serijal gotovo pretvorio u reklamni prostor za nizove skupocjenih brandova u rasponu od automobila pa do ručnih satova.

    Stoga je opravdano postaviti pitanje zašto se redatelj solidnoga kalibra poput Sama Mendesa prihvatio projekta u kojem samo treba zadovoljiti formulu? Činjenica jest kako nakon Vrtloga života (American Beauty, 1999), narednim ostvarenjima Put iskupljenja (Road to Perdition, 2002), Jarhead (2005), Put oslobođenja (Revolutinary Road, 2008) nije ispunio umjetnička a niti komercijalna očekivanja, iako je, treba priznati, njegov prethodni, nezavisni film Away We Go (2009) bio izvrstan te je pokazao kako redatelja još uvijek ne treba otpisati. S druge strane, činjenica je kako je Bond, isto kao i Harry Potter, poiman kao jedan od strateških produkata komercijalne britanske kinematografije, a u njima je redovito angažirano mnoštvo tamošnjih filmskih djelatnika, poput, recimo Mendesa. Možda su, pak, producenti ovoga puta željeli ipak unijeti u film malo svježine i dozu kreativnosti? Činjenica je kako se Mendes poprilično iznenađujuće i okretno snalazi unutar zadanih okvira te uspijeva unijeti ponešto novih ideja. Film je produkcijski u rasponu od scenografije i kostimografije do fotografije očekivano besprijekorno dotjeran.
    Skyfall, red. Sam Mendes
    Skyfall otvara eksplozivna uvodna sekvenca koja se odvija u Istanbulu, gradu koji je ove godine očito postao vrlo popularna meta filmskih razaranja (vidi 96 sati: Istanbul). Redatelju se svakako treba priznati spretnost i vještost u oblikovanju uvodne akcijske potjere te općenito odaje dojam da se izvrsno zabavlja oblikujući mnoštvo atraktivnih akcijskih prizora kojima film obiluje. Tu mu je od velike pomoći bio spretan i iskusan montažer Stuart Baird (Casino Royle, Smrtonosno oružje), koji je budno pazio na konciznost i preglednost akcijskih prizora.Inicijalni scenarij Neala Purvisa i Roberta Wadea preradio je i doradio ugledni John Logan (Avijatičar, Koriolan), koji je, po svemu sudeći, pokušao dati protagonistima nešto suvisliju motivaciju, odnose među pozitivcima i negativcima pomalo politički motivirati te rasvijetliti pozadinu samoga Bonda i njegova odnosa s M, kako bi likove učinio humanijima. 

    Ženskaroš i alkoholičar 007 kao role model muške te predmet žudnje ženske publike jednostavno se činio anakronim u drugom desetljeću 21. stoljeća, što izvsno ironizora sam redatelj u maloj subverziji koju unosi u serijal: negativac Silva (Javier Bardem) i Bond dijele (homo)erotski nabijen prizor u kojem mu Bond upućuje enigmatično protupitanje: „Zašto misliš da mi je ovo prvi put?“ U bogatoj riznici bondovskih negativaca, Javier Bardem zasigurno će ostati upamćen kao jedan od najupečatljivijih, i to ne samo zbog svoje jezivo loše frizure. Također je dobra odluka bila da se priča pretjerano ne komplicira te da se ne prenatrpava banalnostima i kičerajem. S obzirom na količinu priče, ipak se čini kako je trajanje filma od dva sata i dvadeset minuta ponešto predugo. Cjelina bi bila efektinija kada bi film trajao kojih dvadesetak minuta kraće, čime bi se izbjegao prazan hod jer posljednjih tridesetak minuta film posustaje na ritmu.
    Skyfall, red. Sam Mendes
    Skyfall treba shvatiti kao film koji je polazište za novu, moderniziraniju inačicu Bonda jer se očito naznačuju smjernice za daljnje nastavke. Judi Dench u ulozi M očito odlazi u zasluženu mirovinu, a s njom i tradicionalne špijunske metode. Ralph Fiennes kao novi M najavljuje novo doba kompjuterske špijunaže, što uostalom sugerira i novi geekovski Q (Ben Whishaw). Sve je kalkulantski lijepo posloženo – za ugodno i zabavno gledanje, a da nema Bardema i brzi zaborav.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. studenoga 2012.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji