Jedno je sigurno: nakon redateljskoga prvijenca Ralpha Fiennesa, Shakespeare se neće okretati u grobu oko svoje osi. U posljednjih je dvadesetak godina postalo iznimno popularno, pak čak i pomodno, ekranizirati Shakespearovo dramsko blago u suvremenom filmskom ruhu u rasponu od emtivijevskih kičastih pozicioniranja Romea i Julije u konteskt popularne kulture (Romeo + Juliet Buza Luhrmanna iz 1996. godine s Leonardom DiCapriom i Claire Danes u glavnim ulogama) do queer verzija (Private Romeo Alana Browna iz 2011. godine). Međutim, ono što Fiennesovo transponiranje radnje Koriolana u suvremenost, točnije u devedesete godine dvadesetoga stoljeća, karakterizira izraziti je osjećaj za aktualni društveni trenutak.
Redatelj i glavni glumac, zajedno sa scenaristom Johnom Loganom (Gladijator, Posljednji samuraj, Avijatičar, Skyfall) odabrao je jednu od posljednjih Shakespearovih tragedija, koja se inače ne smatra jednim od njegovih najboljih djela, no svakako je ponajviše politički intonirana. Fiennes i Logan zadržavaju fabularnu strukturu originalnoga dramskoga teksta (inače pisanoga u pet činova), koja se okvirno dijeli u tri cijeline: u prvom segmentu prati se rat Rima i Volšćana u kojem Gaj Marcije pobjeđuje i trijumfalno se vraća u Rim, u drugoj cjelini prati se njegovo nastojanje da postane rimski konzul, gubitak časti i progonstvo, a u trećem dijelu sagledava se izgnanstvo, priključivanje Volšćanima te pohod na Rim. Pritom je u filmu, bitno je istaknuti, zadržan šekspirovski jezik i dijalog, što mu daje osobiti štih, iako je cjelina djela za nijansu preduga.
Fiennesov (anti)junak veliki je vojskovođa koji je loš političar, odnosno sasvim lišen sposobnosti koje su prijeko potrebne da bi opstao u nemilosrdnoj političkoj areni, tim više što svoj ponos te osjećaj stvarnosti pretpostavlja okolini, ne želeći činiti nikakve ustupke. Njegove ga vojne zasluge čine junakom, ali odbijanje prava glasa narodu te ograđivanje od masa, veliki su mu hendikep. Shakespearova tragedija smještena je u vrijeme kada je Rim preoblikovan iz monarhije u republiku, što u filmu možda nije dovoljno istaknuto a bitno je za koncepciju naslovnog lika. Koriolanove političke i vojne osobine, koje karakterizira krutost u vladanju i postupanju te izostanak bilo kakve empatije, tako izrazito korespondiraju s vremenom monarhije, pa je očito izgubljen u novom sustavu republike, kojem se ne može i ne želi prilagoditi.
U navedeni kontekst film smješta priču o odnosu masa, demagogije i manipulativnih političara. Fiennesov Gaj Marcije žrtva je zakulisnih političkih igara, u kojima beskrupulozni pojedinci, kako bi ostali na pozicijama moći, ne biraju sredstva. Drugi problem koji film razmatra, mogućnost je manipuliranja masama i uloga medija u spomenutom procesu. Film vrvi referencama na medije. Pojedini događaji u filmu prikazani su iz vizure fiktive Fidelis.tv, čiji stil novinarskoga izvještavanja izrazito podsjeća, primjerice, na CNN, a mobiteli opremljeni kamerama izravno se referiraju na you tube generaciju, koja svojim neposrednim i amaterskim izvještavanjem s lica mjesta nastoji kontrirati filtriranju informacija mainstream medija, ovisnima o centrima moći. Na spomenuti način Fiennes u svom redateljskom rukopisu gotovo ironizira suvremenu političku situaciju i odnose moći pa njegov Koriolan nastoji biti politički vrlo relevantan i aktualan film, koji progovara o naravi političkih metoda te odnosu pojedinca, vlasti i masa.
Direktor fotografije Barry Ackroyd vrlo vješto diferencira različite moduse filma različitim snimateljskim tehnikama. Kamerom iz ruke, u stilu izvrsnoga Narednika Jamesa (The Hurt Locker, 2008) Kathryn Bigelow kojega je također snimao, postavlja ratne sekvence u kojima je Koriolan predstavljen gotovo kao fanatični vojnik i akcijska zvijezda, a mirnodopski prizori snimani su statičnom fotografijom. To kontrapunktiranje pojačava dramske tenzije u filmu i pridonosi razvoju atmosferičnosti, što se osobito odnosi na ratne segmente filma. Naravno, Ackroydov postupak stilski možda nije inventivan – točnije bi bilo reći kako je postao općim mjestom društveno angažiranih filmova ratne tematike u rasponu od Scottova precijenjena Pada crnoga jastreba (Black Hawk Down, 2001) do spomenutog ostvarenja Kathryn Bigelow – međutim, putem njega uspješno se dočarava narav naslovnoga protagonista te njegov odnosa s okolinom, gdje se kontrapunktiraju njegove krute ratničke osobine i osobnost s nesnalaženjem u kompleksnoj političkoj situaciji.
Osim što poprilično vješto uspijeva oslikati društvenu situaciju u kojoj se kreću njegovi protagonisti, Fiennes je pokazao zavidnu sposobnost u istančanoj psihologizaciji karaktera i u radu s glumcima. Njegov Gaj Marcije Koriolan ambivalentno je postavljen lik koji provocira gledateljeve identifikacijske mehanizme jer je u svom stoicizmu i hladnoći sasvim odbojan, dok istodobno, s obzirom na masu, ostavlja otvoren prostor da ga se shvati kao tragično neshvaćena pojedinca. Fiennes je izvrsno uspio dočarati njegov karakter te je njegova glumačka kreacija svakako jedan od velikih aduta filma, podjednako kao i Vanessa Redgrave u ulozi autoritativne majke.
Dva odnosa dominiraju filmom. Odnos između sina i majke primjer je lakanovske ljubavi koja proždire jer je Gaj Marcije u potpunosti uvjetovan majčinom žudnjom. U svijetu u kojem dominiraju muškarci, Volumnia jedinu mogućnost da iskaže svoju moć dobiva putem manipulativna odnosa sa sinom, kojim nastoji kompenzirati svoju društveno marginaliziranu ulogu, što Koriolana u konačnici i uništava. Glumačka igra između Redgrave i Fiennesa besprijekorno prikazuje suptilne nijanse psihološki nabijenog odnosa između majke i sina.
S druge strane, odnosa Gaja Marcija i Aufidija (vrlo dobri Gerard Butler) gotovo je homoerotski intoniran (obratite pozornost na ritualni prizor šišanja) u srazu dvaju snažnih, mitski maskulinih ličnosti u kojem se isprepliću snažna privlačnost, netrpeljivost i zavist. Svakako ne treba zaboraviti niti izvrsnoga Briana Coxa u ulozi Menenija, iskusnoga i blagoglagoljivoga političara koji Koriolana jednim dijelom koristi u svrhu vlastita probitka. Koriolan svjedoči kako bismo u budućnosti mogli očekivati još zanimljivih redateljskih uradaka Ralpha Fiennesa.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 4. studenoga 2012.
