Kada se 2003. godine ruski redatelj Andrey Zvyagintsev pojavio sa debitantskim uratkom Povratak (Vozvrashchenie) festivalski svijet doslovno se poklonio pred novim filmskim autorom nagradivši njegov prvijenac Zlatnim lavom u Veneciji, Europskom filmskom nagradom za otkriće godine, nominacijom za Zlatni globus, i još na desecima drugih nagrada (između ostalog i Zlatnim kolicima na ZFF-u). Međutim, njegov naredni film Izgnanstvo (Izgnanie, 2007) potvrđuje sindrom drugog filma i prolazi bitno slabije, i kod kritike i kod publike, iako u Zagrebu ponovno osvaja Zlatna kolica.
Danas, gotovo čitavo desetljeće nakon Povratka, na ovogodišnjem ZFF-u u novom popratnom programu Moj treći film prikazan je njegov treći film Elena. Zvyagintsev se ni u Eleni ne odmiče previše od tematskih preokupacija kojima se bavio u Povratku, pa je tako gradivna jedinica njegova filmskog univerzuma opet obitelj, umočena u disfunkcionalnost i antagonizme koji joj istovremeno priječe harmoniju, ali je i strukturno određuju i drže na okupu. Narativni katalizator ovoga puta je Majka, (za razliku od Povratka u kojem je to Otac, i to u svojem mitskom izdanju s brojnim religioznim referencama na starozavjetnog Boga-Oca), i njezina briga za nemarna sina i njegovu disfunckionalnu obitelj prepuna je požrtvovne snage, gotovo biblijskog predznaka nepokolebljivosti.
U namjeri da od svojeg imućnog muža (kojemu je u isto vrijeme i ljubavnica i služavka) pribavi novce za školovanje problematična unuka (odnosno za mito kojim će njegov otac podmititi profesore), ona neće prezati ni od umorstva. Istovremeno, njezin imućni muž također ima vlastite probleme sa svojom vanbračnom kćerkom koja se potpuno otuđila od njega i s kojom nema gotovo nikakav odnos.
Iako Zvyagintsev postavlja novac, odnosno njegov nedostatak kao motivacijski pokretač, on niti u jednom trenutku ne portretira svoje likove (prije svega Majku i njezinu socijalno ugroženu obitelj) kao pohlepne plitke materijaliste – u turobnoj socijalnoj slici današnje Rusije oni su tek izopćenici u sumornim predgrađima koji pokušavaju pronaći svoju Arijadninu nit koja će ih odvesti iz začaranog kruga siromaštva. Temeljni antagonizam je ipak dublji, i možda se ponajbolje ocrtava upravo u problematičnom unuku, čija je zla kob gotovo neizbježna (prikazuje se u to sceni tučnjave sa vršnjacima, kada nam autor sugerira kako je preduboko zagazio u egzistencijalnu pustoš velegrada, da bi se mogao vratiti). Tu ni novac ne predstavlja više nikakvu mogućnost iskupljenja.
Zvyagintsevljeva krvna slika Rusije prilično je nalik onoj u njegovim dosadašnjim filmovima – to je mjesto ispražnjeno od jarkih boja, a ispunjeno tjeskobom, beznandnošću i sveprisutnim osjećajem neizbježna usuda (koji se na kraju i ostvaruje, najčešće umorstvom). U svojim čahurama, njegovi junaci ne vide i ne mogu bolje, osuđeni su jedni na druge, a njihova konstitutivna značajka upravo je nemogućnost samoostvarenja i izlaska iz tog labirinta tmurne svakodnevnice.
Uvodna scena Elene prikazuje prazne interijere, bez topline, ispražnjene od svrhe i značenja, baš kao i glavni likovi, prazne čahure koje se povremeno sudaraju jedni u druge, došavši od nikud, idući prema nikamo. Elena će teško ponoviti uspjeh Povratka, i kod kritike i kod publike, ali je ipak riječ o zanimljivu djelu koje progovara onim dubokim tonom strepnje i neodgodive propasti, tako tipičnim za Zvyagintseva.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 29. listopada 2012.
