Može li se živjeti život drugih ljudi? Zamijeniti svoj za tuđi!? Jednostavno, ne biti više ovaj Ja, već biti neki drugi Ja? Na kraju, treba li se uopće biti nekim ja? Može li subjekt želje, posljedično, postati vlastitim ultimativnim objektom iste želje – upisane u prvobitno ja? Život drugih (Das Leben des Anderen, 2006) poznati je film Floriana Henckela von Donnersmarcka. U njemu jedan anonimni, sivi agent STASI-ja doživljava preobraćenje u zbiljskog čovjeka. Ali, kako? Upravo živeći, na neki način, život drugih ljudi! Protagonistici grčkog filma Alpe (Alpeis, 2011) događa se nešto posve suprotno. Inkarnirajući druge osobe, ona gubi svoju osobnost (ako ju je ikada uopće i imala!). Njezin se habitus lomi uslijed shizofrenih životnih okolnosti nad kojima ona više nema nikakvu kontrolu. Lik Monte Rose (Aggeliki Papoulia) savršen je primjer žrtve suvremenog „društva nadzora“ (Deleuze). I to iz čistog altruizma! Scenarij filma (Yorgos Lanthimos i Efthimis Filippou) u kojem obitava spomenuta Rosa neobičan je i inovativan. Nota bene, inovativan je, ali ne i inventivan!
Sav kreativni napor autori filma uložili su u dramsku konstrukciju izrazito neobične provenijencije. Na početku uočavamo činjenicu da se odabrana skupina ljudi poprilično nedefiniranog porijekla i socijalnog statusa – uvjetno, radi se o medicinskoj sestri i bolničaru te o treneru i njegovoj učenici gimnastičarki – sastaje u gimnastičkoj dvorani. Ondje jedan od njih, očigledno neformalni vođa, ostalima objavljuje da je pronašao naziv za njihovu grupu. Zvat će se Alpe. Alpe su istodobno nešto poznato, ali i nešto najtajanstvenije. Poznatost geografskog toponima upućuje i na njegovu općenitost. Alpe tako znače planinu, hladnoću, ali i uzvišenost. Članovi skupine potom odabiru svoje pseudonime koji se referiraju na poznate alpske vrhove (Mont Blanc, Matterhorn, Grossglockner i već spomenuta Monte Rosa). Čime se uopće bave Alpe? Polako razvijajući fabularnu liniju, redatelj Yorgos Lanthimos sugerira vrlo neobičan interes cijele organizacije. Nakon smrti dragih osoba iz okružja u kojem se kreću, pripadnici Alpi ponovo će nesretnoj obitelji i bliskima preminulih, utjeloviti njihove najmilije umrle i to pomoću izvješća ostalih članova obitelji o tomu kakvi su sadašnji mrtv(ac)i bili dok su još bili na životu! Preko opisa njihovih kretnji i navika članovi Alpi preuzimaju njihov lik i karakter.
Ta gesta čistog altruizma pokazat će se koliko neobičnim toliko i plauzibilnom za narativnu konstrukciju filma. Oni koji traže usluge od tajnovite organizacije, vrlo će se brzo priviknuti na pojavnost osoba koje zamjenjuju njihove drage. Jedna će od njih, slijepa starija gospođa, čak zatražiti od Matterhorna (Johhny Vekris) – a koji igra ulogu njezina davno preminulog supruga – da je u njenu prisustvu prevari s njezinom najboljom prijateljicom. Stenjanje i ljubavnički uzdisaji bivaju groteskno prekinuti udarcima gospođina štapa preko leđa dvoje Alpi! Čini se, likovi se vrlo brzo privikavaju na nadomjesne osobe. Uzimaju ih takvima kakvi im se nude ne propitujući njihov stvarni identitet. Simulacra postaju realnija od stvarnih, no umrlih ljudi.
Ipak, imaju li takvi simulacrumi jednak učinak i na gledatelja? Pisac ovih redaka već je spomenuo da Alpe imaju neobičan i inventivan scenarij. Pripovijest o tajnoj altruističkoj organizaciji koja olakšava žalovanje i oplakivanje doista u sebi nosi potencijal nečeg drukčijega i time zanimljiva. No, Yorgos Lanthimos nije nam podastro i umjetnički inventivan film. Alpe u sebi nose neku duboku tugu, jad i čemer. To je neprijeporno u ozračju filma. Ipak, imaju li, ponavljam, ti simulacrumi žalovanja doista katarzični utjecaj i na recipijenta Alpi? Može li se govoriti – u smislu Aristotelove Poetike – o nekom „pročišćenju osjećaja“ i o umjetničkom zadovoljstvu koje bi proizlazilo iz takvog dramskog postava? (Asocijacija na velikog Stagiranina nije slučajna. Dapače, namjerna je… Film je grčki, a bitno je i propitati imaju li današnji grčki umjetnici ikakve povezujuće crvene niti s onima iz Helade.)
Lanthimos, držim, zasigurno nije u filmu pružio uvjerljive dokaze za tako nešto poput „pročišćenja osjećaja“. Njegov je pristup izrazito distanciran i hladan, što samo po sebi ne bi trebalo biti i presudnom slabosti. Međutim, u toj hladnoći i distanciranosti nedostaje baš dramske uvjerljivosti. Posebno je to prisutno u nesumjerljivosti karakterizacije pojedinih likova. Nepobitno jest da je Monte Rosa najreprezentativniji protagonist filma. Njezina uživljenost u zadane karaktere lomi distancu između zbiljskog i glumljenog u trenutku kada gubi kontrolu nad situacijom i zaljubljuje se u dečka mlade poginule tenisačice. Vidljivo starija od svog tinejdžerskog partnera Monte Rosa groteskno pokušava slijediti i njegove interese. I tu nema zamjerke, strast je strast… No njezin povratak u kuću roditelja preminule pretvara se u nervni slom koji vodi tragičkom završetku protagonistice. (Za Aggeliki Papoulia moram priznati da je sjajna u ulozi shizofrene bolničke sestre i pripadnice Alpi.)
No u dramskom postavu filma sve dolazi poprilično naglo i čini se da i Lanthimos, poput svog nosivog lika, gubi kontrolu nad zbivanjima u filmu. Nekako nedostaje motivacije za ovakav nagli preokret u naraciji… Od ostalih likova najpovršnija je karakterizacija Mont Blanca, „gospodara Alpi“. O njemu ne saznajemo gotovo ništa osim da je isti, kao bolničar, preuzeo ulogu vođe skupine. Nota bene, skupine koja bi se trebala baviti altruističnom skrbi oko patnje ljudi u njihovim najbolnijim trenucima. Pa kako onda objasniti njegovo okrutno udaranje protagonistice prije negoli ju istjera iz ove mistične kongregacije? Mont Blanc (Aris Servetalis) ostaje nedorečenim i na kraju filmski neuvjerljivim likom. Nije li, možda, redatelj želio reći da svaki altruizam u sebi nosi i okrutnost prema svojim najbližima? (No to je tek slobodna interpretacija pisca ovih redaka.)
Yorgos Lanthimos film zaključuje gdje ga je i počeo. U gimnastičkoj dvorani Silvija (Ariane Lebed) pleše uz taktove ritmičke pop-glazbe. Na početku je njezina želja bila sputana Orffovom Carminom Buranom… Trener Matterhorn odjednom postaje uviđavan i suosjećajan, a nakon što je i sam igrao ulogu okrutnog Gospodara prema mladoj štićenici. Gdje su sada ostali Mont Blanc i Monte Rosa? Lanthimos nam ne kazuje više ništa o njima. Odjavni blank nagao je i ishitren. A život drugih ljudi? Florian Henckel von Donnnersmarck u eponimnom je filmu iskazao svu tragiku, ali i „pročišćenje osjećaja“ takva pokušaja življenja. Alpe pak ostaju tek bizarnom i pomalo grotesknom filmskom lamentacijom.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. listopada 2012.
