Kada se 2006. godine pojavila, Mala miss Amerike (Little Miss Sunshine) autorskog dvojca Jonathana Daytona i Valerie Faris bila je pravo indie osvježenje i pravi mali luckasti uradak s urnebesnom galerijom likova koji je prilično vješto i nenametljivo duboko secirao turobnu socijalnu sliku današnje Amerike, rastrgane u disfunkcionalnosti, otuđenju i nepremostivim generacijskim jazovima. Sada, šest godina nakon debitantskog uratka, spomenuti autorski dvojac ponovno nudi još jedan luckast film, Ruby Sparks, nastavljući utabanom stazom ekscentričnosti u priči o usamljenom piscu bez nadahnuća koji izmišlja svoju djevojku iz snova, čime ispunjava upražnjeno mjesto u vlastitom bezličnom ljubavnom životu. Ruby (Zoe Kazan) je sve što Calvin (sjajni Paul Dano, koji je nastupio i u Maloj miss Amerike) sanja i o čemu mašta u svojem tihom, praznom stanu, sve dok djevojka o kojoj piše ne postane osoba od krvi i mesa, i tada će se Calvin naći u nadrealnoj situaciji, istodobno presretan i ispunjen, ali i prestravljen.
Iako je sam početak filma obećavajući i autori i dalje ostaju u svom luckastom, pomalo wesandersonovskom tonu, ovaj put kao da nespretno robuju tom ekscentričnom diskursu i pomalo ukočeno i izvještačeno portretiraju svoje likove ne uspijevajući ponuditi ni dubinu ni širinu izričaja kakvu smo imali prilike gledati u Maloj miss Amerike. Ponajprije je tu riječ o tome da možda ni oni sami nisu sigurni što na kraju žele reći – djevojka iz romana koja postaje stvarna, a naknadno se pokazuje kao utvara, sve dok glavni lik ne odustane od te utvare, poslije čega se ona iznova pojavljuje kao stvarna utvara dajući mu drugu priliku za popravak svega onoga što mu iz prvog pokušaja nije uspjelo.
Previše je tu ad hoc obrata i slijepih dramaturških ulica, a kako film odmiče, sve je slabiji sklad među njegovim sastavnicama, pa djeluje pomalo razočaravajuće i prilično nedorečeno. Da ne spominjemo jalovi pokušaj da se autori pozabave pitanjima poput preklapanja piščeve fakcije i fikcije, mehanizama inspiracije te autobiografskog signuma koji svaki tekst sadrži. Ako kao referencijalnu točku uzmemo Wesa Andersona, redatelja koji u većini svojih uradaka vješto manevrira između karikature i groteske ne dopuštajući da ijedna od tih strana prevagne, uočit ćemo da u Ruby Sparks u tom mjerenju kazaljka prevagne na stranu karikature ostajući pritom poprilično politički korektna i lišena one subverzivne i provokativne note koja je toliko oduševljavala u škakljivoj Maloj miss Amerike.
Netko je napisao da je Ruby Sparks spoj Annie Hall i Frankensteina, no bilo bi bolje dodati da je riječ o svojevrsnom derivatu filma 500 dana ljubavi ((500) Days of Summer, 2009) Marca Webba i Beskrajnog dana (Groundhog Day, 1993) Harolda Ramisa, uzevši u obzir da ga oba filma nadmašuju i puno se konkretnije hvataju ukoštac s problematikom muško-ženskih odnosa, samoće i otuđenog, repetitivnog okvira suvremena društva. Doduše, ima i Ruby Sparks svojih svijetlih trenutaka (poput mogućnosti da Calvin modificira Ruby tako da jednostavno nastavi pisati svoj roman i popravi ono što mu se trenutno ne sviđa, ili pak poprilično duhovita epizodna uloga Antonia Banderasa), ali cjelina nažalost ostaje bljedunjava i razočaravajuća za sve oni koji su s velikim očekivanjima krenuli gledati drugi filma autorskog dvojca zaslužnog za Malu miss Amerike.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 25. listopada 2012.
