Veliki svodnik u vihoru povijesti

Ciklus japanskog igranog filma, Kino Tuškanac, Zagreb, 1. – 10. listopada 2012.: Zegen, red. Shôhei Imamura

• 
  
  Zegen (mogući prijevod bio bi Svodnik) Shôheija Imamure, dvostrukog kanskog pobjednika s filmovima Balada o Narayami (Narayama-bushi kô, 1983) i Jegulja (Unagi, 1997), snimljen 1987., jedno je od manje poznatih ali ne i manje vrijednih ostvarenja tog velikog japanskog filmaša. Riječ je o zabavnoj satiri agresivne japanske imperijalističke kampanje koja je u velikom dijelu istočne Azije provođena od početka 20. stoljeća, a kulminirala Drugim svjetskim ratom. Imamurin film nudi neke od odgovora na pitanje zašto je japanski imperijalizam tako katastrofalno propao. Zegen je temeljen na autobiografiji Iheijija Muraoke, velikog patriota koji je japanska osvajanja iskoristio da stvori lanac bordela namijenjenih japanskim vojnicima u jugoistočnoj Aziji, predstavljajući ih kao vlastiti prilog imperijalnom pothvatu. Imamura kroz lik Iheijija i njegove poslovne pothvate razotkriva grotesknu i smiješnu stranu užasnih događaja. Iheiji, u izvedbi Imamurina stalnog glumca Kena Ogate, 1901. bježi s broda i završava u Hong Kongu, bez novca i krova nad glavom. No, asimilirajući se vrlo brzo u zajednicu japanskih iseljenika, zapošljava se kao pripravnik u frizeraju. Japanski konzulat u Hong Kongu ima na umu mnogo važniji posao za njega. Tako je Iheiji poslan u misiju špijuniranja ruske vojne aktivnosti u kineskoj pokrajini Mandžuriji. Time Iheiji dokazuje svoju lojalnost Caru i uspješna misija donosi mu dovoljna sredstva da investira u svoj prvi bordel,te naš junak u godinama što slijede otvara bordel za bordelom sve do Malezije. U međuvremenu japansko-ruski rat 1904. i nastavak japanske ekspanzije u Aziji počinje ozbiljno utjecati na Iheijia i njegove štićenice.
  
  Kao redatelj Imamura je dugo bio koncentriran na nedostatke u službenoj verziji japanske povijesti, a ova živopisna priča o velikom svodniku daje mu mogućnost da razotkrije pozadinu važnog razdoblja japanske nacionalne povijesti. Niti jedna scena filma ne odvija se u Japanu i perspektiva je temeljena na pogledu izvana te na taj način posredno osvjetljava neugodne povijesne istine. Imamura pokazuje kako japanske kolektivne osobine nacionalnog ponosa i dužnosti pomiješane s ignorancijom i indiferencijom spram naroda i kultura koje žele pokoriti uzrokuju propast japanskog kolonijalizma. Ako je kolonijalizam u krajnjoj posljedici nametanje ideologije drugim kulturama, onda ideologija što je manje fleksibilna mora biti agresivnija. Iheiji je slijepo lojalan svojoj zemlji što se sjajno pokazuje u sceni kada mu britanski diplomat u ime međunarodne zajednice objašnjava kako je svijet sve zabrinutiji zbog japanskog militarizma i ekspanzionizma. Iheiji je zaprepašten tom izjavom, što Imamura maestralno redateljski pokazuje.
  
  Imamura preko Iheijia i njegova harema pokazuje polusvijet kriminalaca, prostitutki i svodnika, svijet kojim se i inače u svojim filmovima bavi, samo što taj svijet u Zegenu suprotstavlja velikim povijesnim događajima. No ono što ga najviše zanima, kako je i sam izjavio, akcije su ljudi iz najnižih slojeva, ljudi iz polusvijeta, često na granici kriminala, ljudi koji čine dno piramide japanske svakodnevice. To se vrlo dobro vidi i u ovom filmu, koji obrađuje povijesnu tematiku a prepun je scena iz svakodnevice svodnika i prostitutki. Iheiji i njegove prostitutke, sve odreda Japanke, sve su potisnutije iz javnog života u malezijskom društvu, a kada se njegova dugogodišnja ljubav Shiho (Mitsuko Baisho) počinje odaljavati od njega, Iheiji se odlučuje na ekspanziju svog japanskog carstva na tuđem teritoriju, hrabrim i stalnim pokušajima da svoje prostitutke iskoristi za prokreaciju novih, malih Japanaca. Kada Imamura elegantno scenaristički skoči u 1941. godinu vidimo da je Iheiji prividno ostvario svoj cilj, stvorivši mikrokozmos japanskog društva u bordelu, okružen hordama poslušna potomstva. No Imamura brzo razotkriva beskorisnost Iheijijeva pothvata scenom u kojoj on kao starac trči da dočeka japanske okupacijske snage što ulaze u Kuala Lumpur, a japanski ga oficiri i vojnici bezobzirno odgurnuju u stranu. Zegen je crna komedija i takve scene, koje su vrhunac duge scenarističke pripreme, razotkrivaju svu tragikomičnost Iheijijevih stavova, akcija i promišljanja svijeta.
  
  Zegen pokazuje pozadinu azijske povijesti u prvoj polovini 20. stoljeća, ali bez dobrog poznavanja tog razdoblja i kultura tog područja na trenutke postaje pretežak za gledatelja. Imamurina ironična distanca najvidljivija u seriji scena koje se sastoje od dugih kadrova rezultira filmom koji se pred gledateljem otvara polako, kroz prozaično i svakodnevno zbivanje na početku, a epizodična struktura dobila na težini prema kraju filma, nudeći nekoliko pamtljivih, prelijepih i zanimljivih slika tog čudesnog razdoblja koje pokušava dočarati i zbog kojih je film vrijedan gledanja. Zegen nije Imamurin najbolji film, ali na inventivan način pokazuje svjetonazor redatelja razvijen u djelima koja su mu prethodila i onima koja su ga naslijedila. Zegen je epična, energetična, seksualna i groteskno smiješna satira imperijalizma, kolonizacije i njihove propasti, zabilježena kamerom velikog redatelja Shoheija Imamure.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 12. listopada 2012.

Piše:

Nikola
Strašek