Kako spasiti svoju dušu? Kako osmisliti svoju egzistenciju? To su pitanja što ih, neizravno, sebi postavlja i Cheyenne (Sean Penn), umirovljena rock-zvijezda. On je u, zapravo, sretnom braku s vatrogaskom Jane (Frances McDormand). U trideset i pet godina veze s njome – i dvadeset godina nakon što je objesio gitaru o klin – oni iskreno razmjenjuju nježnosti, strasni su u krevetu, igraju pelotu u praznome bazenu... No, tada mu se dogodi nešto što će uzdrmati rutinu i dosadu njegovih glamuroznih depresija i prazninu obitavanja u skupocjenoj rezidenciji. Otac mu je na samrti i on se iz Dublina uputi u New York. Taj bi put trebao biti njegovom katarzom. Onkraj Cheyenneova tužna, darkerskog lica pod grotesknom maskom i šminkom krije se čovjek koji želi otplatiti dugove prošlosti i pomiriti se s ocem od kojega se davno otuđio. Naime, mrtvi mu otac u zavjet ostavlja da pronađe svog negdašnjeg mučitelja iz Auschwitza. Otkud sad Aushwitz? U bizarnom postavu filma, dakle, i Holokaust će odigrati svoju katarzičnu rolu.
Talijanski autor Paolo Sorrentino već prije je pokazao naklonost prema čudnim i bizarnim sižejima. Prvi njegov film na engleskom jeziku, Ovo mora biti pravo mjesto (This Must be the Place, 2011) prepun je bizarnosti radi bizarnosti. Tijekom cijelog trajanja to čudno ostvarenje upravo parazitira na neobičnim detaljima, ekstremnim rakursima, neuobičajenim pokretima kamere, kino-sličicama... Sorrentino je započeo karijeru s dva vrlo zapažena, ali i autorski dojmljiva filma. Suvišan čovjek (L’uomo in più, 2001) zanimljiva je i poticajna artistička konstrukcija s mnoštvom metafilmskih referenci prema samozadanom mediju. Nadalje, njegov dosad najbolji film, Posljedice ljubavi (Le conseguenze dell’amore, 2004), naratološka je egzibicija koja iskazuje autorovu opsesivnu filmsku potragu za licem i naličjem ljudske moralnosti. (Dva naredna dugometražna ostvarenja, Obiteljski prijatelj /L'amico di famiglia, 2006/ i Velikan /Il divo: La spettacolare vita di Giulio Andreotti, 2008/ nisam vidio.)
Već spomenuta Sorrentinova sklonost prema začudnijim oblicima filmskog zapisa u Ovo mora biti pravo mjesto, nažalost, presiže granice zanimljivosti. Recepcija filma, naime, umnogome zavisi od toga jeste li spremni prihvatiti pojavnost protagonista. Sean Penn u roli ostarjele rock-zvijezde može izrazito nervirati svakoga tko prezire blaziranost i prenaglašeno iskulirani glumački nastup. Cheyenne je tjelesno zapravo olupina od čovjeka, sporog kretanja i govora. Stripovski karikiran, njegov je lik neizravna ironija na dark-glazbu iz osamdesetih.
Kakvu pak glazbu voli Sorrentino? Iz samoga se naslova filma nedvosmisleno otkriva njegov hommage njujorškom novovalnom heroju, art-rockeru Davidu Byrneu. This Must be the Place sjajna je završna stvar s albuma Talking Headsa Speaking in Tongues (1983). Pjesma govori o stalnoj ljudskoj potrazi za toplinom doma i obitelji. Byrne u filmu tumači sama sebe, a kao kontrapunkt njegovoj artističkoj bistrini i talentu postavlja se Cheyenne, zbog čijih se glazbenih poruka klinci ubijaju. No je li Cheyenne doista uvjerljiv tragički lik? Stvara li on neku katarzu? Opet, kakva je tu uloga Holokausta? Sorrentino svoj humanizam, čini se, ipak gradi na plakatnoj razini velike teme. Bizarnost i grotesknost cijelog postava čini upitnom i pripovijest o Auschwitzu.
Karikirani i stripovski protagonist ne donosi nam neko moralno pročišćenje. Tu ne pomažu niti jednako groteskni prateći likovi filmske priče. Lovac na naciste (Judd Hirsch) tako će jadikovati nad svim tim „izgubljenim židovskim zlatnim zubima“! Ni epizoda s Harryjem Deanom Staintonom, kao izumiteljem kofera s kotačićima, neće pridonijeti empatiji s filmom, tek njegovoj začudnosti. Na kraju, slika inverzije židovske tragedije u liku ogoljenog nacista ispred svoje (concentration!) camp-kućice nije ništa više od bizarne dosjetke. Jasno i glasno, Sorrentino ovim filmom nikako ne potvrđuje svoje nesumnjive autorske potencijale.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 9. listopada 2012.
