„Izučih pravo, medicinu, filozofiju... nažalost i teologiju“, ali „još uvijek ostadoh ista budala“ – otprilike tako zborit će naslovni lik jedne od najpoznatijih legendi. Faust ostaje vječnim simbolom ljudske težnje za neograničenom spoznajom. Motivom te srednjovjekovne legende bavili su se i još se uvijek bave mnogi. I filmska umjetnost, naravno, nije imuna na pokušaje adaptacija iste. Aleksandar Sokurov, ruski redatelj zavidne međunarodne reputacije, bio je dosta logičan kandidat za najnoviju filmsku verziju Fausta. Taj „nasljednik Tarkovskog“ iza sebe ima niz zapaženih ostvarenja, među kojima se izdvaja monumentalni dugometražni povijesni film u jednom kadru Ruska arka (Russky Kovcheg, 2002), Sokurovljeva osobna autorska psihoanaliza biranih trenutaka povijesti ruske aristokracije. Na drugome polu njegova opusa dominiraju intimni motivi. Tako je film Majka i sin (Mat i syn,1997) remek-djelo koje govori o primordijalnom odnosu dvoje naslovnih likova pred majčinu smrt, a obojen je kao posveta vječnosti prirode i njezinu obnavljajućem se životnom ciklusu.
Kakav je Sokurovljev Faust? Namah rečeno, radi se o filmu u koji je uloženo puno umjetničke intuicije. Taj je neupitni artizam izveden na njemačkom jeziku, prema motivima iz Goethea, a baziran na knjizi Jurija Arabova. Faust je sniman u Španjolskoj i na Islandu. Sokurov pozorno gradi filmsku tenziju dosta se vjerno držeći navedenog predloška. Profesor astrologije i autor knjige o ljudskoj anatomiji Heinrich Faust (Johannes Zeiler) potpisuje ugovor s Vragom kako bi dospio do smisla ljudskog življenja... ali i kako bi zaveo Margaretu (Isolda Dychauk). Zapravo ta erotska tenzija u Sokurovljevu filmu ima i značajniju ulogu.
Kako bi osvojio Margaretu, kroz cijeli film Faust vodi visprene i dubokoumne razgovore s „Posuđivačem novca“. Naravno, radi se o samome đavolu. „Posuđivač novca“? Naravno, novac je đavolska stvar par excellence. U jednoj sekvenci kaže se kako je novac, uz obiteljsku sigurnost i strast, onaj razlog zbog kojega žena pristaje provesti život uz muškarca. Dakle, Faust posuđuje novac od Nečastivog kako bi se približio Margareti. No, na kraju, novac mu je tek ulog zbog kojega Vragu prodaje dušu.
Ima li Sokurovljev film barem malo duše? Bez sumnje! Jer, kao da je građen na Freudovu nasljeđu, kao i na onome Georga Wilhelma Pabsta, odnosno njegovih Tajni jedne duše (Geheimnisse einer Seele, 1926). Ono što je u filmu neprijeporno njegova je fascinantna vizualnost. Od početnih kadrova spuštanja božanskog pogleda na fantastičku sceneriju onog ljudskog isuviše ljudskog, vizualni su parametri Fausta visoke kakvoće. Stalno miješajući realističku fotografiju i onu s pomaknutom iskošenošću, Bruno Delbonnel boji Sokurovljev film sivo-zelenim i žućkastim valerima tamnog. Uz tamne dubine teme supostavljena je i takva vizura. Doista fascinantna! Od španjolske inscenacije Faustova seoceta (koje predstavlja Zemlju) do ledenih planina Islanda (koji vizualizira Pakao, ali i nove horizonte!) – kinematografija je to najprimjerenija samoj fakturi i teksturi legende.
Detalj koji treba spomenuti svakako je i onaj metafilmski. U jednome trenutku, nakon povratka sa sprovoda, Faust i Vrag nađu se u ruskoj kočiji, osebujnoj ruskoj arci. Ondje ispod pokrivača viri i sam Aleksandar Sokurov. Dakle, Sokurov je smjestio njemačku legendu u svoju, rusku kočiju. Naoko nevažan, ovaj detalj pokazuje osebujan autoironijski odmak samoga autora. Je li Faust dobar film? Mišljenja će biti vrlo oprečna. (Dosta je ljudi tijekom projekcije napuštalo dvoranu.) Prvi je dio filma dosta opterećen dijalozima, ali držim da je bilo neizbježno. Svu svoju dramsku virtuoznost Sokurov iskazuje u posljednjoj trećini ostvarenja, kada Faust konačno potpisuje Ugovor s Đavolom. Erotska tenzija uspostavljena je na sugestivan način. Zeiler je u naslovnoj ulozi solidan, no Isolda Dychauk svojom je samozatajnošću i prigušenom seksualnošću – odlična. Ništa lošiji nije niti Anton Adasinsky kao „Posuđivač novca“. Ostarjeli Vrag daje ovoj dijaboličkoj inkarnaciji novu, ljudskiju dimenziju!
Ono što najviše djeluje kao poruka Sokurovljeva Fausta njegov je optimističan završetak. Ljudska su spoznaja i smisao doista mogući, ali i oslobođeni eros na putu k njoj. Na Margaretin upit „Kamo dalje?“, Faust odgovara „Weiter, immer weiter!“ Sokurov je ispisao vrijednu stranicu svoje umjetničke popudbine. Pritom, u velikoj đavolskoj njemačkoj priči, nije se odrekao niti svoje ruske duše.
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 9. listopada 2012.
