Kako li samo lako veliki grad samelje čovjeka! Kroz sito i rešeto tjeskobe i bezizlaznosti izlazi taj Čovjek bez oslonca i snova, poput prazne ploče spremne da iznova i iznova, bez otpora, reporoducira Poredak. Kriminalistička drama Partneri francuskog redatelja Frédérica Mermouda priča je o mladiću i djevojci zapetljanima u taj klaustrofobični labirint svakodnevne egzistencije – o Vincentu, žigolu specijaliziranom za starije muškarce, i njegovoj djevojci Rebecci, koji se nađu na stazi prema propasti ispunjenoj požudom, ljubomorom i opasnim seksualnim igricama. S druge strane, priča se razmotava od kraja prema početku kroz likove istražitelja, Hervea i Karin, koji istražuju ubojstvo Vincenta, čije je tijelo pronađeno jednog tmurnog jutra na obali rijeke.
U svom debitantskom uratku Mermoud se bavi otuđenjem i socijalno-egzistenacijalnim bremenom koje razdire njegove junake gurajući ih, kadar po kadar, sve bliže rubu. Iako tragična signuma koji stalno lebdi nad njima, film kao da nema negativca (jedini lik koji bi se mogao smatrati negativcem sado-mazohistički je kirurg koji poput katalizatora ubrza neizbježan usud protagonista). Upražnjeno mjesto negativca popunjava neizrečena traumatska jezgra otuđena i nemilosrdna velegrada, nepremostivi jaz između onih koji se prostituiraju i onih koji plaćaju njihove usluge; jaz u kojem se likovi batrgaju poput lutaka na koncu koje Gospodar (označitelj) nemilosrdno usmjerava i manifestira njihove sudbine/mandate.
Tako i glavni junak ni u jednom trenutku filma ne pokazuje entuzijazam ili nadu da će doći dan kada će sve to ostaviti iza sebe pa čak i njegov plan da se povuče iz posla dolazi u trenutku kad je sasvim jasno da sve ide nezaustavljivo prema dnu. Otuđeni i usamljeni likovi Mermoudova filma mogu biti spašeni jedino bliskošću i ljubavlju njihov manjak zahtijeva spajanje s drugim manjkovima – jednako kao i Vincent i Rebecca, tako i istražiteljski par, čiji odnos stalno manevrira na granici flerta i erotičnosti, no ne uspijeva eksplodirati i osloboditi ih samih sebe. Obmanjuju li ti likovi sami sebe? Mogu li manjak i manjak poništiti manjak kao takav?
A upravo je siva Mermoudova boja – u jednoj sceni dvoje istražitelja uspoređuju svoje sive nijanse odjeće dijeleći svoje sivo raspoloženje u nekom bezimenom kafiću u bezimenoj ulici i bezimenom dijelu grada. I kopajući po njihovim životima (Vincenta i Rebecce), istražitelji kopaju i po vlastitim, jer pogled u bezdan uvijek uključuje i pogled natrag, u vlastiti bezdan, i tako otuđenost Vincenta i Rebbece demaskira njihove vlastite otuđene obrasce s kojima se u rutiniranoj svakodnevnici rijetko kad uspijevaju suočiti i artikulirati ih.
Po atmosferi neizbježnosti i usuda, Partneri pomalo podsjećaju na film Oslo, 31. kolovoza (Oslo, 31. august, 2011) Joachima Triera, melankoličnu dramu o mladom narkomanu koji ne nalazi nikakvog smisla u životu oko sebe, samodestruktivno srljajući u crnu rupu svoje egzistencije, prašnjavu malu sobicu u kojoj će se predozirati. Iako svojevrsnim happyendom Mermoud dijelomice neutralizira tu sivkastu nijansu svoga promišljanja, gorak okus izgubljenosti nepogrešivo ostaje u ustima gledatelja nakon završetka projekcije.
Ukratko, Partneri su uspjelo ostvarenje, ispričano u neodoljivom ritmu paralelne vremenski rascjepkane naracije, s istančanim osjećajem za detalje i solidnim glumačkim izvedbama.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 11. listopada 2012.
