Priče o putovanju kroz vrijeme opće su mjesto znanstveno-fantastične književnosti i filma. Iako Looper naoko djeluje kao jedan od najoriginalnijih žanrovskih filmova viđenih posljednjih godina u mainstream Hollywoodu, podrobnijim razmatranjem priče moguće je uočiti nizove sličnosti s nekim drugim ostvarenjima, premda u slučaju ovoga filma bit nije u originalnosti same priče. Redatelj Rian Johnson stvara nešto poput izokrenute inačice Cameronovih Terminatora, naravno, bez akcijske raskošnosti i za ono vrijeme skupih i inovativnih specijalnih efekata, koji su karakterizirali Terminatora 2: Sudnji dan (1991). Razlika je sadržana samo u tome što se ratnik iz budućnosti ne vraća u prošlost kako bi zaštitio budućeg vođu pokreta otpora u borbi protiv moćne korporacije, nego se buduća inačica (anti)junaka iz sadašnjosti vraća kroz vrijeme kako bi ubila dijete koje će postati vođom kriminalne organizacije. U Johnsonovoj verziji mašine i SkyNet zamijenila je mafija.
Između Arnolodova terminatora u jedinici i T-1000 Roberta Patricka u dvojici, s jedne strane, te ostarjele inačice Joea u tumačenju Brucea Willisa u Looperu naoko nema razlike. Kada gledate mrkoga i ogorčenoga Willisa kako se kreće gotovo postapokaliptičnim urbanim pejzažima, jednostavno ne možete ne primijetiti sličnosti s Arnoldom Schwarzeneggerom, posebice u drugom Terminatoru, u kojem ga je Cameron, s obzirom na to da je glumac u vremenu između originala i nastavka stekao zvjezdani status, pretvorio iz negativca u pozitivca. Robot koji na kraju pokazuje emocije gotovo je identičan ostarjelom Joeu, koji sa žaljenjem ubija nevinu djecu kako bi u budućnosti zaštitio voljenu ženu. Emily Blunt u ulozi Sare također je nešto smirenija inačica Cameronovih nabrijanih heroina, čiji majčinski osjećaji naprosto divljaju te su spremne umrijeti za vlastitu djecu i za sobom povući još nekoliko leševa. Međutim, zašto je Looper vrlo dobar film, unatoč očitim scenarističkim logičkim propustima poput ubojstva Joeove supruge u budućnosti, iako se žrtve šalju na egzekuciju u sadašnjost, čisto je stvar izvedbe.
Looper ima nekoliko slojeva koji su osmišljeno i suptilno isprepleteni te redatelj poprilično elegantno slaže svoju složenu narativnu strukturu. Tako možemo govoriti o svojevrsnoj distopiji, koja svijet budućnosti prikazuje kao društvo velikih razlika u kojem kriminal i nasilje postaju glavne okosnice oko kojih se strukturiraju kako ljudski životi tako i međuljudski odnosi. Johnson ne nudi uzrok takvoj situaciji, ali nesumnjivo naznačava kako je budućnost ljudske civilizacije s obzirom na sadašnje trendove poprilično mračna. Stoga ovu distopiju treba shvatiti kao svojevrsnu miroljubivu parabolu koja je poentirana snažnim protivljenjem nasilju. Kako završnica filma sugerira, u svom možda pretjeranom humanističkom idealizmu, po kojemu je Johnson ponovno blizak Cameronu, nasilje tvori tek zatvoreni krug patnje i uništenja pa će mladi Joe (Joseph Gordon-Levitt) svojim radikalnim činom učiniti jedino dobro djelo tijekom svoga života kako bi zaštito principe ljubavi i empatije.
Autorova distopija zapakirana je pak u znanstveno-fantastično ruho, međutim, umjesto ustrajavanja na raskošnim i skupim specijalnim efektima, redatelj se odlučio za smireniji pristup, odnosno vlastitu je viziju budućnosti odlučio začiniti snažnom dozom realizma. Navedeno je posebice primjetno u prostornoj dimenziji filma. Urbani krajolici prikazani su izrazito mračno i pesimistično u rasponu od uniformiranih stambenih blokova u kojima živi sirotinja do gradskih ulica koje vrve beskućnicima i kriminalcima, dok bolje situirani građani žive u bolje čuvanim kvartovima. Kako se dio radnje odvija i u suburbiji, ona je efektno kontrapunktirana urbanome, posebice Sarina farma, a smještanjem segmenta radnje na istu omogućuje redatelju da živote svojih protagonista zaogrne velom paranoje. Nasilje u filmu podosta je eksplicitno kako bi se pojačao navedeni realistički štih ostvarenja. S druge strane, distopijsko i znanstveno-fantastično isprepleteno je s akcijskim i dramskim. Iako je dramski potencijal odnosa između ostarjele i mlađe inačice Joea, posebice u trenucima njihove međusobne interakcije, mogao biti dodatno razrađen, odnosno bolje iskorišten, omogućio je Johnsonu da postavi na noge svoju egzistencijalnu potku o (ne)mogućnostima slobodnoga izbora.
Navedeno je ostvareno u izrazito noirovskom, pesimističnom okruženju. Johnson se neprestano poigrava kontrastom svjetlosti i tame kako bi postigao dramatičnost, ali također i naglasio osamljenost i otuđenje glavnoga (anti)junaka – koji je moralno upitna, odnosno ambivalentna osoba, u konačnici uvučena u situacije u kojima se nije željela naći – te njegovu svojevrsnu potisnutu egzistencijalnu ogorčenost. I u poimanju urbanoga primjetni su noirovski akcenti, jer grad je u Looperu prenapučeni labirint u kojem kamera Stevea Yedlina neprestano prodire u sumnjive i mračne barove te noćne klubove kako bi se naglasila egzistencijalna anksioznost mladoga Joea, kojega je izvrsno dočarao pomalo neprepoznatljivi Joseph Gordon-Levitt. Teški ga make up pokušava učiniti što više sličnim mlađoj verziji Brucea Willisa, iako od silnoga pudera imate dojam da će se na suncu početi svjetlucati poput Edwarda Cullena. Općenito je redatelj pokazao dobru sposobnost za odabir glumačke postave, tim više što je vrlo dobro iskoristio i Willisa, inače glumca skromnije glumačke ekspresivnosti, kojemu je ovo druga poprilično dobra uloga u posljednjih godinu dana, nakon izvrsnog pojavljivanja u Kraljevstvu izlazećeg mjeseca Wesa Andersona.
Looper nije revolucionaran film, međutim posrijedi je vrlo pametno i promišljeno žanrovsko ostvarenje koje pokazuje kako se u Hollywoodu s vremena na vrijeme javljaju filmaši koji još uvijek imaju kreativnosti i mašte.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2012.
