Nakon što je pedesetih godina prošlog stoljeća histerija nestala iz psihijatrijskih i psiholoških dijagnoza te je zamijenjena graničnim poremećajem, posljednjeg desetljeća mogli smo svjedočiti velikom povratku histerije, primjerice, u psihoanalitička razmatranja. Ona danas, uz narcizam, predstavlja jedno od najdinamičnijih teorijskih područja istraživanja psihoanalitičke teorije, posebice nakon kultne i izvrsne knjige Mad Men and Medusas: Reclaiming Hysteria (2000) Juliet Mitchell. Naravno, histerija je od samoga početka predstavljala bazu psihoanalitičke teorije te je upravo putem nje Freud došao do svojih najvažnijih otkrića, napose onih o potiskivanju i nesvjesnom, koji su izvršili presudan utjecaj na razmatranje ljudske psihe u dvadesetom stoljeću. Zanimljivo je, pak, što se film američke redateljice Tanyje Wexler odvija u Londonu osamdesetih godina devetnaestoga stoljeća, dakle desetak godina prije Freudova i Breuerova važnoga djela Studije o histeriji (1895), ali kada su Charcotova istraživanja navedene problematike itekako bila poznata, te na zanimljiv način prikazuje kako je prije psihoanalize histerija bila razmatrana ili kao organski poremećaj, greška u tjelesnom mehanizmu ili, pak, kao svojevrsni dijagnostički koš u kojega su liječnici trpali sve moguće simptome kojima nisu mogli pronaći uzroke ili ih nisu mogli ili znali objasniti.
Wexler, zajedno sa svojim scenaristima Stephenom Dyerom i Jonah Lisom Dyer, stvara standardan period peace, po ničemu osobito inventivan i provokativan, u kojem viktorijansko razdoblje i pitanje ženskoga zadovoljenja pokušava iščitati u suvremenom feminističkom ključu, iako, nije naodmet primijetiti, podosta površno i populistički. Priča o doktoru Mortimeru Granvilleu (Hugh Darcy), koji je prvi izumio vibrator u medicinske svrhe kako bi pomogao svojim seksualno neispunjenim pacijenticama, isprepletena je s romansom između njega i feminističke aktivistice iz dobrostojeće obitelji Charlotte Darlymple (Maggie Gyllenhaal), koja u završnici očekivano rezultira njihovim sjedinjenjem te Granvilleovim ulaganjem kapitala u prihvatilište za siromašne. Stoga je namjera autora ovoga filma, prije svega, bila stvaranje dopadljivoga i zabavnog filma, čija je osnovna zadaća da zabavi svoju publiku neobičnom pričom.
U navedenom kontekstu i redateljski rukopis Wexler je jednostavan, bez stilskih i sižejnih poigravanja, priča je kronološki i precizno iznesena kako se od gledatelja ne bi zahtijevao nešto veći angažman prilikom gledanja filma. Likovi su tek skicirani bez kompleksnijega zahvata u njihovu psihologiju, što je uzrokovalo da redateljica i njezini scenaristi nisu uspjeli ostvariti intrigantnije odnose među svojim protagonistima, iako je priča nesumnjivo nudila solidan potencijal. Glumačka je postava, koju čine Hugh Darcy, Maggie Gyllenhaal, Jonathan Pryce i Rupert Everett, dobro odradila zadatak, naravno, u okvirima onoga što im je scenarij omogućavao. Posebice treba istaknuti upravo Gyllenhaal koji cjelini daje šarma i živosti te bi bez nje dopadljivost filma svakako bila mnogo manja.
Histerija se, kako Julia Borossa napominje, može promatrati i kao svojevrsni otpor prema rigidnom režimu patrijarhata, što stidljivo probija i iz premise ovoga filma. Viktorijansko je razdoblje, uostalom, ostalo upamćeno po svođenju žene na princip kućnoga anđela te bića bez seksualnosti i vlastitih žudnji, podređena reprodukciji i privatnoj sferi, čega se film, mnogo više usput nego izravno, i dotiče. Međutim, problematika histerije kako psihološki tako i kulturološki vrlo je zanimljivo i složeno područje za kojega Wexler jednostavno nema dosta senzibiliteta, tim više što se tijekom povijesti spomenuti poremećaj pogrešno smatrao isključivo ženskom bolešću jer muškarci, navodno, nisu mogli biti histerični, barem dok se Ferenczi početkom dvadesetoga stoljeća nije počeo baviti ratnim neurozama te njihovim utjecajima na rasap rodnoga identiteta muškaraca. Pitanje histerije se tako u filmu, ne bi pretjerano bilo reći, banalizira pa čak i donekle vulgarizira svođenjem na premisu seksualne neispunjenosti.
Činjenica je kako su Freudova razmatranja navedene problematike svakako bila nadahnuta postviktorijanskom kulturom susprezanja zadovoljavanja koja su dovodila do neurotskih simptoma, jednako kao što kulturu našega vremena bitno obilježavaju narcistički poremećaji. Međutim, ova priča o epohalnom otkriću vibratora koji je ženama napokon omogućio da u privatnosti svoje sobe otkriju vlastito tijelo i ono što ih zadovoljava, previše je simplificirana za vlastito dobro. Izum vibratora svakako je kulturno važan jer je jednim dijelom označio zaokret prema mnogo slobodnijem odnosu prema ljudskom tijelu i pitanju zadovoljstva, ali je isto tako zanimljiv i društveno-povijesni kontekst iz kojega je iznikao, što mi se čini da je u ovome filmu ipak ostalo podosta površno obrađeno.
Histerija: Tajna ženskoga orgazma gledljivo je, na trenutke zabavno ostvarenje, za nedjeljna poslijepodneva kada kinoreprertoar ne nudi ništa zanimljivije.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 9. rujna 2012.
