Tri godine nakon prvog omnibusa Zagrebačkih priča, u produkciji Propeler filma i pod idejnim vodstvom producenta Borisa T. Matića, zgotovljene su Zagrebačke priče vol 2 (100 min., 2012.), druge od ukupno pet koliko ih Matić, kako veli, ima u planu realizirati. Tonalitetno, ugođajno, pa i kvalitativno ujednačenije od prvijenca, Vol 2 donose šest mahom komornih priča šestero redatelja i šestero scenarista koje nužno ne oslikavaju Zagreb i ne pripadaju isključivo njemu – mogle bi, dojam je, biti smještene i u neki (bilo koji?) drugi grad – no kako je riječ o zgodama, osjećajima, atmosferama, raspoloženjima, ozračjima, odnosima, zbivanjima, okolnostima, problemima i inome što su autori osjetili dijelom života hrvatske metropole, takvu nespecifičnost valja (što nije nimalo teško) usvojiti kao dovoljno specifično bilježenje bila života u Zagrebu na početku drugog desetljeća dvadeset i prvoga stoljeća.
Producentski zadana tema na javnom natječaju za scenarije Zagrebačkih priča vol 2 bijaše Ljubav. Uistinu, ljubav i jest prevladavajući tematski motiv, no zanimljivo je kako se tek jedna epizoda, Na kvadrat, u režiji Radislava Jovanova Gonza, a po scenariju Jasne Žmak, bavi isključivo onom vrstom ljubavi koja kod većine izaziva prvu asocijaciju na taj pojam, a to je veza između dvije osobe koje je povezala izrazita međusobna naklonost. No, ni ovdje nije riječ o najočekivanijoj asocijaciji, onoj o ljubavi između žene i muškarca, nego o ljubavi između dviju djevojaka (Ivana Roščić i Judita Franković) istospolne seksualne orijentacije.
Ostale epizode bave se ponajviše ljubavlju u kontekstu obiteljskih odnosa, ponajprije onom između roditelja i djece: između oca i punoljetne kćeri (Siniša Popović i Aleksandra Stojaković) u nježno ugođenim i fino nijansiranim Kruškama Hane Veček, između oca i punoljetnog sina (Goran Radaković i Matija Čigir) u uznemirujuće enigmatičnom Sinu Ivana Sikavice po scenariju Ivana Skorina te između roditelja (Dijana Vidušin i Stjepan Perić; Hana Hegedušić i Janko Rakoš) djece vrtićkog-osnovnoškolskog uzrasta (Nika Trenc Sato i Alex Rakoš) u na sugestijama izgrađenom Od danas do sutra Sare Hribar s motivom razvoda i u Mucici Alda Tardozzija koja kroz komičku razigranost dotiče neke itekako aktualne suvremene teme. Ljubav između djevojke i mladića (naturščici Katja Crevar i Nikola Miljanović), doduše, u središtu je zanimanja epizode Može neko bacit čik odozgo Josipa Viskovića koja upečatljivo sljubljuje grubost s nježnošću i realizam s bajkovitošću, no i u nju su ubačeni elementi obiteljskog okružja, s jedne strane u liku mladićeva oca-alkoholičara, a s druge u očekivanju prinove. U svemu, po dominantnom dojmu Zagrebačke priče vol 2 mogle bi biti podnaslovljene i Obitelj.
Ne treba zanemariti činjenicu da je na natječaj stiglo više od stotinu scenarija i da je one za realizaciju probrao producent Matić, no usmjerenje autora na obitelj kao na svojevrstan nukleus kakve-takve životne sigurnosti moglo bi se tumačiti i kao određena posljedica ili reakcija na opći osjećaj šire društvene nesigurnosti, neizvjesnosti i iznevjerenosti koji već neko vrijeme vlada među groom običnih građana lijepe naše.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 10. kolovoza 2012.
