Snjegovi Kilimanjara film su koji nastoji reagirati na aktualna društveno-gospodarska pitanja u kojima se trenutačno nalazi Europska unija, posebice u kontekstu recesije, odnosa radničkih prava i kapitalističkih ekonomskih silnica, što je dodatno sagledano kroz prizmu odnosa krivnje i praštanja. Štoviše, stvarnosni sloj filma potisnut je u pozadinu te se očituje jedino kroz trenutačnu aktualnost, a samo djelo mnogo više nastoji progovoriti o pojedinim univerzalnim vidovima političkih i društvenih odnosa.
Radnja je smještena u Marseilles u kojem se lokalno brodogradilište našlo u financijskim problemima i treba otpustiti dio radne snage. Sindiklani povjerenik Michel (Jean-Pierre Darroussin) smatra kako je najpravednije da o otkazima odlučuje svojevrsna lutrija – izvlačit će se papirići s imenima zapolenih od kojih će njih dvadeset otići na biro za zapošljavanje. Kao stari sindikalist s razvijenim osjećajem za pravednost, Michel stavlja i vlastito ime u kutiju kako bi se solidarizirao sa svojim kolegama, pa se njegovo ime nađe među izvučenima. Iako se teško snalazi u prisilnoj i prijevremoj mirovini, svakodnevnu rutinu njegove obitelji mijenja pljačka u kojoj ostaju bez dijela financijskih zaliha.
Upravo su otkaz i pljačka dva narativna okidača oko kojih redatelj Robert Guédiguian slaže svoju moralku o radničkim pravima i solidarnosti. Naime, bit naracije filma ne leži u riješavanjuu zagonetke tko je počinio pljačku (jer se počinitelji ubrzo otkrivaju), nego u psihološkim i egzistencijalnim razlozima koji su doveli do toga čina i njgovim posljedicama na protagoniste priče. Michela i njegovoga kolegu i prijatelja Raula (Gérard Meylan) opljačkao je kolega koji je ostao bez posla kako bi mogao platiti stanarinu i prehraniti svoju maloljetnu braću.
Na temelju tako postavljenih premisa grade se dvije perspektive priče. U prvoj Micheal i Roul te njihove obitelji pokušavaju dobiti odgovore na pitanja zašto su baš oni postali žrtve pljačke kada su cijeli svoj život posvetili radničkim pravima te su se sami borili da svojim obiteljima osiguraju bolje životne uvjete. U drugoj Guédiguian pokušava kontrapunktirati njihove stavove kroz egzistencijalnu situaciju dvadesetdvogodišnjeg Christophea (Grégoire Leprince-Ringuet), kojemu je onemogućeno ostvati minimalne egzistencijalne uvjete. Pritom otkazna lutrija djeluje poput svojevrsnoga narativnoga simbola jer ostaje otvoreno pitanje na koji se način odlučuje o radničkim pravima i koliko je sistem takvoga odlučivanja zaista efikasan i pravedan.
Stoga Snjegovi Kilimanjara predstavljaju psihološku studiju u kojoj Michael preispituje svoje ljevičarske stavove te položaj u radnoj hijerarhiji jer proizlazi kako on i Christophe ni po čemu nemaju jednak status. Prvi se uzdigao na razinu građanske klase, što je u filmu prikazano njegovim boravištem i dokolicom, dok je Christophe i dalje obespravljeni radnik bez riješena stambenog pitanja i općenito uređene egzistencijalne situacije, smješten u bezlična i uniformirana predgrađa. Iako smatra da se svojim činom solidarizirao s Christopheom, činjenica ostaje kako ni po čemu njihove početne situacije nisu iste pa ne mogu biti ni ishodi.
Guédiguian vrlo ekonomično razvija priču filma bez pretjeranih sižejnih eksperimentiranja, gotovo bi se moglo reći da situaciju prikazuje s pretjeranom lakoćom i lepršavošću. Radnja odmjereno teče kronološkim slijedom kako bi se putem različitih situacija kroz koje Michel prolazi gradirale njegove psihološke tenzije te moralne dvojbe i promišljanja. Navedeno se dodatno pojačava jer protagonist nije suočen samo s vlastitim političkim i moralnim stavovima, nego je postavljen i nasuprot životne situacije Christophea, ali i Roula, koji nakon što je zbog pljačke njegova supruga Denise (Marilyne Canto) doživjela živčani slom, odbija bilo koju mogućnost oprosta Christopheu. Međutim, tu nastaju određeni problemi po sam film.
Lik Michela, unatoč vrlo solidnoj glumačkoj kreaciji Jeana-Pierrea Darroussina, nije sasvim uvjerljiv jer njegove moralne dvojbe djeluju odveć salonski, odnosno neproživljeno te se doima poput lika s tezom kroz kojega redatelj pokušava progurati svoju političku poruku. Naime, gledajući Snjegove Kilimanjara neprestano imate osjećaj kako autori nisu znali koju poziciju da zauzmu. Pokušavajući sagledati situaciju iz nekoliko perspektiva (Michel, Raul, Cristophe), sve su ostale donekle pojednostavljeno prikazane, s tim da su implicitne autorske simpatije usmjerene upravo prema Michelu, koji naposljetku nije ništa drugo nego salonski sindikalist koji uvide u stvarni živor radničke klase ima koliko i hrvatske vlade.
O navedenome najviše svjedoči neuvjerljiva završnica filma koja s neviđenom lakoćom nudi pomirljivo i kompromisno rješenje, ali u svojoj odveć sentimentaliziranoj maniri promašuje svrhu. Kako bi razrješio nečistu savjest zbog boljeg društvenog pozicioniranja, Michel i njegova supruga Marie-Claire (vrlo dobra Ariane Ascaride) usvajaju Christopheovu braću te priča sretno završava. Međutim, društveno-gospodarski i međuljudski odnosi kakve Snjegovi Kilimanjara prikazuju, inače nadahnuti pjesmom Les pauvres gens Victora Hugoa, mnogo su složeniji i proturječniji no što je redatelj u svom osunčanom mediteranskom eskapizmu spreman priznati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 19. rujna 2012.
