Mnogobrojni sz filmovi koji su pokušali razmatrati odnos između ljubavi i religije, štoviše tema je vjerojatno stara koliko i sama filmska umjetnost, no novi film rumunjskoga redatatelja Cristiana Mungiua progovara o njoj na osobit način pa svakako iznenađuju poprilično rezervirane rekacije kritike koje je film dobio nakon svoje ovogodišnje premijere na festivalu u Cannesu. Iako nesumnjivo zauzima istaknuto mjesto u kontekstu suvremene rumunjske kinematografije, koja se u posljednjih desetak godina pokazala kao jedna od umjetnički najdinamičnijih europskih kinematografija, činjenica je kako Mungiu nije osobito plodan filmaš jer mu je Iza brda tek četvrti dugometražni film. Uzrok tome vjerojatno treba tražiti u činjenici kako svoje projekte vrlo pažljivo osmišljava pazeći na svaki detalj, što je itekako vidljivo u ovom filmu.
Film se impresivno otvara – na depresivnom i prohladnom provincijskom željezničkom kolodvoru kamera Olega Mutua izbliza i s leđa u dugom kadru prati Alinu (Cristina Flutur) kako hrli ususret svojoj prijateljici Voichiti (Cosmina Stratan) s kojom je odrasla u lokalnom sirotištu, negdje u rumunjskoj provinciji. Nakon voženje u autobusu, slijedi niz totala u kojima pratimo hod protagonisticima prema vrhu brda, pitajući se što se nalazi s one strane. Pitanje je simptomatično na razini cjelokupnoga filma jer redatelj dozirano otkriva narav odnosa svojih protagonista kao i njihove motivacijske sklopove, ostavljajući pitanja je li Alina psihotična, je li posrijedi ljubav ili opsesija ostvorenima.
Već iz razmatrane uvodne sekvence zamjetno je da Mungiu i dalje oslikava postranzicijske rumunjske depresije (odrastanje u sirotištu, rad u Njemačkoj), ali središnji odnos u filmu premješta na metafizičku razinu, premda je rezultat na trenutke jednako mučan kao i u Četiri mjeseca, tri tjedna i dva dana (2007), posebice u oslikavanju provincijskih ulica, aksetskoga načina života monahinja i besmislena procesa egzorcizma. Kao i u prethodnome filmu, svijet je lišen nade, a totalitarni komunistički režim zamijenio je onaj klerikalni. Primjerice, život u samostanu prikazan je izrazito patrijarhalno i skučeno, grandioznost ruralnih eksterijera izravno je kontrapunktirana skučenošću interijera i skromnih ćelija monahinja. Njihov svijet doima se izrazito suženim, a obavljanje svakodnevnih aktivnosti umjesto radosti služenju Bogu presvučen je snažnim velom melankolije, ostavljajući dojam kako su te žene utočište našle u samostanu jer su ih društvo i život razočarali.
Pritom je arhitektonika filmske cijeline besprijekorna i do detalja brižljvio razrađena pa film, unatoč statičnom redateljskom rukopisu u kojem prevladavaju dugački i često meditativni kadrovi i trajanju od sto i pedeset minuta, nema praznoga hoda, nego se radnja nenametljivo razvija. Ostvarenje je sasvim lišeno glazbe te se isključivo oslanja na prirodne zvukove i šumove koji omogućuju intenziviranje kako odnosa među protagonistima tako i cijeloga dijapazona osjećaja u gledateljima, stvarajući bujnu atmosferičnost te naturalistički dojam, potpomognute besprijekornom fotografijom već spomenutog Olega Mutua. Statični prizori svakodnevne rutine u manastiru, ravnomjerno se izmjenjuju s prizorima snimanima kamerom iz ruke čime se neprestano mijenjaju kako emocioanlni registri tako i ritam pripovijedanja jer potonji segmenti filma otpadaju na dinamične te emocijama nabijene prizore, što posebice do izražaja dolazi u posljednih tridesetak minuta filma kada redatelj vrlo sugestivno prikazuje sumanutost koja je zavladala u manastiru te iznenađujuće mijenja samu potku priče, čime život u samosatanu kao i vjerski akcenti dobijaju zastrašujuće okrilje.
U filmu također gotovo ravnomjerno izmjenjuju ili krupni te planovi blizu ili totali. Prvima se naglašava prostorna i društveno-simbolička dimenzija priče, a drugima glumačka igra između dviju izvrsnih glumica Cristine Flutur i Cosmine Stratan, na kojima cijeli film uostalom i počiva, premda bi nepravedno bilo ne istaknuti cjelokupan glumački ansambl koji nimalo ne zaostaje za njima. Neposrednost glume Flutur i Stratan doprinose naturalističkom ozračju filma. Unutar besprijekorno složene cijeline, autor umeće priču o ljubavnom odnosu između dviju djevojaka u koji se umiješao Bog. Taj je fabularni okvir Mungiuu povod za razmatranje niza pitanja pa je film otvoren za više različitih interpretacija. Iako nesumnjivo iz prikaza vjeskoga života u manastiru implicitno probijaju kritički akcenti usmjereni protiv ispraznoga vjerskoga verbalizma i licemjerja jer se pitanje financiranja neprestano provlači kroz djelo, sama je potka filma mnogo složenija i dotiče se naravi odnosa dvaju protagonistica.
Voichita je dio ljubavi prema Alini preusmjerila na Boga, dok Alina želi da Voichitina ljubav bude neograničena te da ona prekrši sve moguće zavjete. U tako postavljenu sustavu odnosa Alina djeluje kao subjekt koji radi ljubavi, odnosno užitka, želi dovesti u pitanje cjelokupnu društveno-simboličku stvarnost. Pritom život u samostanu, sa svojim strogim pravilima djeluje kao hiperbolizirana, potencirana društveno-simbolička stvarnost. Svojom potencijalnom shizofrenijom, Alina djeluje kao lakanovsko Realno koje nastoji potkopati Simboličko, ali kako bi se u konačnici sustav zaštitio, biva uklonjena, doslovno ubijena tijekom nasilnoga procesa egzorcizma.
Međutim, situacija nikako nije jednostavna, zahvaljujući redateljevoj amivalentnosti pa ostaje otvorenim pitanje je li junakinja, opredjeljujući se možebiti za emocionalni i fizički mazohizam, slično kao i van Trierova Bess (Emily Watson) u Lomeći valove (1996), radi ljubavi nehotice pristala biti uništena. Smrt je u konačnici, povezujući ljubav i agresiju, donijela pozitivno stanje smirenja jer jednost kakvu je zahtijevala postići u odnosu s Voichitom društvena stvarnost ne priznaje. Iza brda jedna je od najfascinantnijih ljubavnih priča posljednih godina viđena na velikom platnu, melodrama bez prave melodrame u kojoj protagonistima prepreke prvenstveno predstavljaju oni sami.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 20. rujna 2012.
