Riječ patriotizam te izjava „I ja sam patriot!“ neprestano se ponavljaju u filmu Bourneovo nasljeđe dok glavešine obavještajnih službi ponovno nose republikanski broš u obliku američke zastave. Ako ništa drugo, film Tonyja Gilroyja naučio nas je kako je svaki oblik patriotizma: kao prvo, isprazan verbalizam; kao drugo, krajnje zao. Tragično su smiješni likovi koji se neprestano busaju svojim patriotizmom, dok se zbog njihovih odluka ljudi lišavaju života ili normalnih egzistencijalnih uvjeta. Naravno, Gilroyju namjera nije bila poigravati se ili ironizirati glasni američki patriotizam ili silne službe koje brinuo o nacionalnoj sigurnosti kako se ne bi pretjerano zamjerao potencijalnom publici, premda se određeni zaključci iz njegova ostvarenja mogu izvući te su otvarali mogućnosti za podrobnije i hrabrije scenarističko-redateljsko poigravanje navedenom tematikom, ali to bi bila sasvim druga priča.
Pitanje je što osim gore navedenoga možemo pronaći u Bourneovom nasljeđu? Nakon triju filma iz franšize o Bourneu (Bourneov identitet, 2002, Bourneova nadmoć, 2004, Bourneov ultimatum, 2007) nema više Matta Damona u glavnoj ulozi, kao niti redatelja Douga Limana i Petera Greengrassa, a redateljsku funkciju preuzeo je Gilroy koji je na trilogiji surađivao kao scenarist. Ovaj je film svojevrsni rip off prethodnoga serijala jer ovoga puta posrijedi nije ekranizacija romana Roberta Ludluma, nego djelo koje je njime nadahnuto.
Realno gledajući, Gilroy je redatelj slabijeg kalibra od Limana i Greengrassa, što je svakako uočljivo u filmu. I Liman i Greengrass pokušali su staromodni štih Ludlumovih špijunskih priča prilagoditi high-tech generaciji dvadeset i prvoga stoljeća te su njihova ostvarenja više ili manje solidno funkcionirala kao spoj staroga i novoga u kojem je špijunsko i paranoja ozračje izbalansirano povezano s akcijskim vratolomijama i inim atrakcijama koje publika očekuje od komercijalnoga popcorn filma. Navedeno se sasvim izgubilo u Bourneovom nasljeđu pa naslov filma zapravo djeluje odveć ironično za njegovo dobro jer od pravoga Bourneova nasljeđa uistinu je malo toga ostalo.
Gilroy gotovo da zakoračuje na područje znanstvene fantastike jer njegovi su agenti, nasljednici Bournea, sada genetski modificirane ljudski strojevi koje su psihički i fizički isprogramirani da rješavaju najzahtjevnije zadatke uz što manje rizike, a treba se priznati, takve fabularne osnovice ne bi se postidio niti Roland Emmerich (vidi Univerzalni vojnik, 1992, s Jean-Claudeom van Dammeom i Dolphom Lungrenom u glavnim ulogama). Stoga mi se ovakvo rješenje priče čini kao rezultat nedostatka kreativnih i maštovitih ideja, koje bi serijalu trebale produžiti život, što je, s druge strane, stalna boljka Hollywooda koji više voli rekreirati nego kreirati.
Gilroy i njegov koscenarist Dan Gilroy kao da nisu pročitali scenarij filma nakon što su ga napisali. Prenatrpan je situacijama i nizom podzapleta koji nikada nisu dobili priliku da budu valjano razrađeni i objašnjeni. U čistokrvnom žanrovskom filmu možda ne možemo očekivati da imamo zaokružene likove, koji često djeluju kao principi, međutim, minimum psihološke karakterizacije je potreban kako bi lik dobio na uvjerljivosti, što je u ovom ostvarenju sasvim izostalo. Stoga su inače izvrsni glumci Jeremy Renner, Rachel Weisz i Edward Norton primorani nezainteresirano glumiti uloge koje su napisane ispod njihove razine, bez imalo psihološke i emocionalne dubine. Praznina likova i njihovim međuljudskih odnosa analogna je praznini filmske cijeline jer ispod skupoga celofana zapravo dobivate isprazan proizvod, čijim je autorima opasno nedostajalo kreativnosti, maštovitosti i usredotočenosti.
U cjelini gledano, Bournovo nasljeđe narativno je krajnje nekoncizno, što je redateljev propust. Film se otvara kroz nekoliko narativnih rukavaca koji se nakon prve polovine filma sjedinjuju u jedan u kojem se agent Aron Cross (Jeremy Renner) i doktorica Marta Shearing (Rachel Weisz) moraju dokopati virusa prije nego ih pronađu i likvidiraju tajne službe. Međutim, navedeno je toliko konfuzno izvedeno, s nabacanim informacijama, inače nužnima da se stvori logičan slijed priče, da gledatelj dobiva dojam kako priča ionako nije bitna, nego postoji isključivo radi pirotehničkih i akcijskih atrakcija umetnutih u film. Primjerice, potjera u završnici filma odveć je razvučena te promašuje svoju bit, čime film dovodi u okrilje akcijske konfekcije. Posebice nakon što se u priču uključi drugi, azijski agent, iz naprednijeg špijunskoga programa, koji čak nije dobio priliku niti da ga se valjano imenuje, ali zato ponašanjem djeluje gotovo kao inkarnacija T-1000 iz Cameronova Terminatora 2: Sudnji dan (1991). Naposljetku, nije bilo razloga da film traje dva sata i petnaest minuta. Uvod je, primjerice, nepotrebno razvučen, kao i spomenuta završnica, te se Gilroy neprestano muči s ritmom pripovijedanja, premda bi cjelina bila mnogo življa da djelo traje tridesetak minuta kraće.
S obzirom na činjenicu kako ovaj uradak gledateljima nije uspio ponuditi ništa novo u usporedbi s nebrojenim filmovima sličnih preokupacija koji se svake godine nalaze u opticaju, pitanje je koliko će dugo serijal moći opstati.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. rujna 2012.
