Prvi hrvatski 3D film

59. festival igranog filma u Puli, 14. – 28. srpnja 2012.; Nacionalni program: Slučajni prolaznik, red. Jozo Patljak

• 
  
  Ovogodišnji, 59. festival igranog filma u Puli u povijesti će hrvatske kinematografije ostati zabilježen kao manifestacija na kojoj je prvi put javno prikazan prvi hrvatski dugometražni film snimljen u 3D tehnologiji. Riječ je o Slučajnom prolazniku (80 min, 2012) Joze Patljaka koji će zbog iste 3D činjenice također zauzeti – ili je, točnije rečeno, već zauzeo – nezaobilazno mjesto u povijesti hrvatskog filma. Slučajni prolaznik prikazan je u kinu Valli, ali i u Areni, što je bio nemali pothvat i u svjetskim razmjerima, pri čemu je, citirat ćemo Festivalske novine, „...postignuto nekoliko rezultata koji do sada nisu zabilježeni u kinoprikazivačkoj industriji. Udaljenost između projektora i platna od 73,6 metara nadilazi sve prethodno poznate vrijednosti filmskih projekcija te vrste, ali i tvornički predviđene postavke same tehnologije! Postignut je, zatim, kut vidljivosti 3D projekcije od 60 stupnjeva, a projekciju je, prema službenim podacima, pratilo 5 920 gledatelja, što je ujedno i najveći zabilježen broj gledatelja na jednoj 3D kino projekciji u svijetu.“ Sam film također bi se mogao okarakterizirati kao zanimljiva bizarnost u svjetskim okvirima.
  
  Uz 3D navikli smo očekivati vizualnu raskoš ne samo tehnologije same, nego i onoga što se pomoću nje prikazuje, dakle spektakularno bogatstvo atrakcija ispred kamere. U svom dugometražnom igranom redateljskom debiju, dosad zapažen producent (Fine mrtve djevojke Dalibora Matanića, 2002.; Ničiji sin Arsena Ostojića, 2008.; Josef Stanislava Tomića, 2011.), po zvanju filmski snimatelj Jozo Patljak, od svih je mogućih tema i motiva u 3D-u odlučio prikazati, ni manje, ni više, nego jednoličan, nimalo raskošan i ni po čemu spektakularan život dvoje zagrebačkih beskućnika. „Smeće u 3D-u! To mi se sviđa!“ zadovoljno je na jednoj od posljednjih festivalskih konferencija za tisak izjavio ruski filmski kritičar Sergej Lavrentijev, dugogodišnji gost Festivala. Na pitanje – s impliciranom predrasudnom misli o tome da bi u toj tehnologiji valjalo bilježiti vizualije vrijedne 3D-a – zašto je Slučajnog prolaznika uopće snimio u 3D-u, Patljak je odgovorio da je to jednostavno zato što će uskoro ionako svi filmovi biti 3D. Mudro i ispravno razmišljanje, mogli bismo reći. (Premda ovdje valja pripomenuti da je Patljak, kako je sam rekao, htio u 3D-u snimiti već prošlogodišnjeg Josefa, no nije uspio zbog nedostatnih financija.) Doista, zašto bismo 3D smatrali imalo većim ili osebujnijim korakom u razvoju kinematografije no što su to bili uvođenje i primjena montaže, zvuka ili boje? U osvitu kinematografije svi su filmovi bili u jednom kadru, zatim ih se počelo montirati, pa je u standardnu uporabu stigao zvuk, a zatim i boja – podsjetimo se, bez ulaženja u složenosti i nijanse, na nekoliko ključnih promjena u povijesti sedme umjetnosti, uvedenih ponajprije zbog toga da bi ono što gledamo na ekranima ostavilo dojam većeg nalikovanja zbilji.
  
  Sve se od toga isprva činilo senzacijom, a danas je posve normalno da svaki film bude montiran, da ima zvuk i da je u boji. Postoji li filmska priča, tema ili ideja koja nije vrijedna nečega od toga? Današnjem gledatelju, bilo stručnom, bilo nestručnom, neobičnim se čini onaj film koji nije montiran, koji nema zvuka i koji nije u koloru. (Ne preskočimo usput, zbog podrazumijevanja često zaboravljenu činjenicu, da su i zvuk i boja na filmu, baš kao i 3D, tehničko-tehnološki osmišljeni godinama, odnosno desetljećima prije no što su stečeni uvjeti i okolnosti za njihovu najširu primjenu i popularizaciju.) Baš kao što su, navedimo ovdje samo najklasičnije primjere, Sergej Ejzenštejn, Fritz Lang ili Vincente Minnelli svojedobno inovirali i itekako umjetnički iskoristili mogućnosti montaže, zvuka i boje, tako će poneki velemajstor iznaći način da treću dimenziju upotrijebi kao izražajno umjetničko sredstvo. U ostalim slučajevima ne treba unaprijed i obvezno očekivati više od toga da, naizgled prejednostavno, ali točno rečeno, 3D tehnologija onome što gledamo pridoda još jednu dimenziju. Nije li, uostalom, korištenje 3D-a kao alata spektakla i efekata odveć predvidljivo i banalno? Nije li i ne bi li bilo zanimljivije u 3D-u snimati i gledati male filmove o svakodnevici običnih ljudi koji bi – mada je i to, dakako, pitanje gledateljske navike – time postali još uvjerljiviji i opipljiviji. U to ime, izrazimo ovdje sljedeći poziv: Želimo 3D film Mikea Leigha!
  
  U pogledu 3D izvedbe (snimatelj u nas pionirskog pothvata je Miodrag Trajković), Slučajni prolaznik doima se besprijekornim i, uzmemo li u obzir različitosti sadržaja, tema i motiva, oku gledatelja čini se jednako vrsnim poput najskupocjenijih recentnih holivudijada kao što su, primjerice, Prometej, 2012., Ridleyja Scotta ili Ljudi u crnom 3, 2012, Barryja Sonnenfelda.
  
  Kao što ga na prvi pogled obilježava začudan kontrast sofisticirane 3D tehnologije i prikaza  socijalnog dna, Slučajnog prolaznika – izvadak iz nekoliko dana u životu dvoje zagrebačkih beskućnika, Kate i Leona, koji preživljavaju od neidentificiranih prihoda i od skupljanja odbačene ambalaže i ostalog otpada pronađenog u kontejnerima za smeće, a nastanjeni su u, po svoj prilici, ilegalno prisvojenom prostoru nekog napuštenog postrojenja - obilježava još nekoliko opreka. 3D je spojen sa šarmantno amaterskom grubošću redateljskog prosedea, elegantni pokreti kamere hvataju posve neelegantnu borbu protagonista za puku egzistenciju, uvjerljiva realističnost izvedbe naturščika Igora Hamera u ulozi Leona suprotstavljena je nemalo stiliziranoj i povišenoj interpretaciji Elizabete Kukić u ulozi Kate, naturalizam i dokumentarizam prikaza dnevnog kopanja po otpadu u opreci je s preočito filmski dizajniranim životnim prostorom (anti)junaka i s campy streotipno modeliranim negativcem (Slaven Knezović). Snimljen bez napisanog scenarija, Slučajni prolaznik obilježen je i repetitivnošću, prenejasno definiranim središnjim sukobom kriminal(a)ca i skupljača praznih boca kao i dojmom da o životima, sudbinama i problemima beskućnika ne govori (gotovo) ništa više od onoga koliko o svemu tome površno znamo iz svakodnevnih usputnih zapažanja, dok među dosad nespomenutim vrlinama valja svratiti pažnju na posve neočekivan, lijep i topao prizor susreta problematične majke Kate i njezine kćeri kao i na iznimno bogat i moćan zvuk čije oblikovanje potpisuje Blaž Andračić.
  
  Kako god bilo, Patljak je svojim redateljskim prvijencem demonstrirao da je 3D tehnologija koju je odsad u nas moguće koristiti bez najmanje zadrške, bez obzira na to hoće li ona uistinu postati kinematografskim standardom ili će je ubrzo zamijeniti neka nova moda. 
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. kolovoza 2012.

Piše:

Janko
Heidl