Svojevrsna plima filmova u režiji debitanata (u cjelovečernjoj formi) na ili preko praga srednje dobi započeta na prošlogodišnjem Festivalu igranog filma u Puli, nastavljen je i ove godine djelima Vlatke Vorkapić (odlično primljena romantična komedija s motivom dalmatinskozagorskih bikijada, Sonja i bik), Igora Mirkovića (1965, Noćni brodovi), Joze Patljaka (1966, Slučajni prolaznik) i veterana kratkog metra (dokumentarnog, eksperimentalnog i igranog) Damira Čučića (1972) koji je predstavio svoj dugometražni prvijenac Pismo ćaći (72 min, 2012).
Neobično osmišljen, strukturiran i izveden, Pismo ćaći spoj je igranog, dokumentarnog i eksperimentalnog u kojem se dokumentarističnije snimljeni dijelovi čine igranijima od igranih i obratno. Lišen standardnih vizualnih atrakcija, načelno sirov i grub minimalistički film nekonvencionalnog okusa, sastoji se od tri osnovna dijela – onog u kojem se sredovječni sin putem video-zapisa obraća ocu kojeg dugo nije vidio i s kojim je odmalena u lošim odnosima, onog u kojem vidimo kako otac gleda i komentira rečeni snimak te pratimo djeliće njegova osamljeničkog umirovljeničkog života u ubavoj mediteranskoj kućici i, naposljetku, onog u kojem se otac i sin susreću uz pomalo tajanstveno-nadrealističan dodatak vezan uz očevu smrt.
Dirljiva, potresna i uznemirujuća crtica kroz konkretan, pojedinačni slučaj implicitno govori i o ciklusu u kojem, da tako kažemo, zlo rađa zlo, odnosno o tome kako loš odgoj i nedostatak roditeljske ljubavi stvaraju nesigurne, nesretne i problematične ljude. Jer, iako je film postavljen tako da manje-više navijamo za sina – koji nam se obraća u prvom licu te nas, povjeravajući nam se i nudeći svoju verziju priče, automatski pridobija na svoju stranu – nedvojbeno je naznačeno da ni on nije cvjetić, nego čovjek presklon čašici, drogi, sukobima, neurednom životu... repliciranju mnogočega što je mrzio kod svog oca. Bojazan ili svijest o tome da smo tek donekle modificirane preslike svojih roditelja i da su njihovi životi projekcije naših budućnosti – što je kao tema filma navedeno i u kataloškoj bilješci – vjerojatno je osjećaj poznat gotovo svakome, a taj osjećaj malo kad pridonosi samopouzdanju i izgradnji vlastite ličnosti, posebice u slučajevima u kojima potomak nije osobito zadovoljan onime što vidi u svojim roditeljima, a potom to isto prepoznaje u samom sebi. A, opet, jesu li roditelji, u ovom slučaju otac, doista krivi baš za sve to?
Ocjenjivački sud Festivala igranog filma u Puli (glumica Nina Violić, redatelj Dalibor Matanić, književnik i scenarist Ante Tomić, snimatelj Vanja Černjul i filmski kritičar Tomislav Kurelec) nagradio je Pisma ćaći Velikom zlatnom Arenom za najbolji film, Zlatnim Arenama za sporednu mušku ulogu (Mate Gulin), montažu (Damir Čučić, Hrvoje Mršić) i ton (Martin Semenčić) te Brezom za najboljeg debitanta (Damir Čučić).
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. kolovoza 2012.
