Warner Bors. s Christopherom Nolanom nije pogriješio, što će im vjerojatno omogućiti da u serijalu o Batmanu snime još poneki nastavak. Pozitivna je stvar za serijal što je Nolan uspio napraviti kompromis između vlastitih redateljskih preokupacija i komercijalnih zahtijeva studija, što nije bilo slučaj s izdanjem serijala tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća. Tim Burton bio je odveć osobenjak i mračan za studijska pravila igre pa je nakon Batmana (1989) i Batman se vraća (Batman Returns, 1992) zamijenjen pogodnijim, no neusporedio nemaštovitijim Joelom Shumacherom koji je s Batmanom zauvijek (Batman Forever, 1995) i Batman i Robin (Batman and Robin, 1997) u potpunosti popustio studijskim pritiscima i napravio neukusni filmski cirkus bez mjere i smisla, što je naposljetku zbog komercijalnih promašaja i ugasilo serijal.
Nolan, pak, vješto dozira mračne akcente priče s dovoljno optimističnih elemenata te high tech akcijom da bi bio dopadljiv publici, a pritom nastoji paziti i na psihologiju likova, premda su kritičarski natpisi o složenim potkama njegovih blockbustera ipak podosta pretjerani. Uostalom, između dvaju desetljeća izmijenio se i horizont očekivanja publike pa je batmanovske priče trebalo dodatno osuvremeniti, odnosno primaknuti ih duhu vremena, što je redatelj nastojao postići na način da je filmove natrpao brojnim, eksplozivnim akcijskim prizorima i prilično dojmljivim negativcima poput Ledgerova Jokera, nasram kojega Bane (Tom Hardy) i Žena mačka (Anne Hathaway) u trojci ipak malo zaostaju.
Nakon tri filma iz serijala o Batmanu (2005, 2008, 2012) i Početka (Inception, 2010) jasno nam je kako Nolan nikada neće postati filmski autor u punokrvnom smislu riječi, nego će ostati poprilično vješt zanatlija koji zna osmisliti i postaviti priče koje će zaintrigirati gledatelje i ponuditi im dobru cjelovečernju filmsku zabavu. Iako je zasad trilogija o Vitezu tame do u detalje osmišljena te produkcijski dovedena do savršenstva u rasponu od scenografije i kostimografije do specijalnih efekata, glazbene partiture i fotografije, ujedno otkriva i redateljeve najveće slabosti, koje se protežu kroz sva tri naslova. Naime, Nolanu je konciznost naracije uvijek predstavljala veliki problem, a u razmatranome slučaju pretpostavljam iz razloga što je priču želio bespotrebno učiniti što napetijom i komplesnijom.
Navedeno je naposljetku prouzročilo da u filmovima često postoje brojni narativni rukavci koji ne vode nikuda, niti osobito doprinose razvoju priče, silne analepse koje objašnjavaju pretpovjesti karaktera, kao i bespotrebna fabularna iznenađenja koja promašuju svoju bit. S obzirom na Batman Begins i Viteza tame, treći izdanak ima, unatoč gore iznesenim prigovorima, možda nešto bolje posloženu naraciju, iako je film u cjelini gledano za nijansu predugačak te bi bio mnogo efektniji da je kojih dvadesetak minuta kraći. S druge strane, redatelju se ne može osporiti da vješto zna izbalansirati akcijski segment priče s emocionalnim nabojem, a da ne upada u banalnost, premda u trenutcima kada nastoji ocrtati psihološka stanja kao i stanja svijesti Brucea Waynea vezana uz smrt i egzistencijalne odabire, dijalozi zvuče kao da su preuzeti iz lošega new age priručnika ili jednoga od onih nečitljivih romana Paula Coelha. Vitez tame: Početak odlikuju maestralno orkestrirani akcijski prizori u kojima je pozornost posvećena svakom segmentu u rasponu od kadriranja do montaže. U trojci se sukob između dobra i zla tako širi do epskih razmjera, a osobito je grandiozno postavljena sekvenca završnoga obračuna.
Nolan se u svom opusu oduvijek volio poigravati popularnim psihoanalitičkim konceptima, a navedeno je najizrazitije uočljivo upravo u Vitezu tame: Povratku. Uostalom cijeli je serijal sazdan na premisi o idealiziranom ocu ranoga djetinjstva (figura Batmana) kojemu se stanovnici Gotham Cityja obraćaju u bespomoćnosti, dakle u situacijama kada doživljavaju svojevrsnu simboličku regresija na infantilnu razinu, kako bih ih spasio od egzistencijalne nesigurnosti koja se manifestira kroz pojavu kriminala kao čimbenika koji prijeti stabilnosti društvenoga poretka na kojega su navikli. Nije teško primijetiti da građani imaju izrazito ambivalentan odnos prema Batmanu na relaciji odobravanje-neodobravanje tijekom cijeloga serijala, što je jedna od karakteristika frojdovskoga ranoga odnosa naspram roditeljskih figura. Vlastite psihoanalitičke fetiše Nolan dodatno usložnjava u ovome filmu, u kojem se, s obzirom na teorijske postavke Robina Wooda vezane uz žanr horora, a primjenjive na priču Viteza tame: Povratka bez obzira na žanrovsko nepodudaranje, može govoriti o povratku potisnutoga. Autor ga povezuje s pojednostavljenim razmatranjima o društveno-političko-ekonomskom trenutku jer film vrvi brojnim referencama na Wall Street i markuzeovski višak potiskivanja prouzročen kapitalističkim uređenjem.
Nakon što su u prethodna dva nastavka svi negativci poraženi, a protudruštveni agensi poput kriminalaca i inih otpadnika smješteni u za to odgovarajuće institucije, građani Gotham Cityja mogli su spokojno nastaviti svoje kapitalistički umivene i bezlične živote. Međutim, dok su u pethodnim dvama nastavcima zlikovci djelovali javno, u Povratku se skrivaju u podzemlju. Gradsko podzemlje sa svojom izrazito labirintskom strukturom počinje simbolizirati nesvjesno – spremište potisnutih želja, nagona, trauma, čime podzemna kriminalna vojska postaje prijeteći entitet koji djeluje u pozadini (na nesvjesnoj razini) te predstavlja prijetnju da uništi spokojne živote Amerikanaca postepenom infiltracijom, odnosno probojem na svjesnu razinu. Kada u Nolanovu filmu nesvjesno napokon uspije izvšiti proboj na svjesnu razinu, simptomatično je da se manifestira kao svojevrsna dikatutra proleterijata koja uvodi vlast obespravljenih protiv dekadentnih i bogatih građana te korporacija i državnih institucija, koje su takav sistem neprestano podržavale te sustavom zakona održavale.
Gledajući s razine kostimografije i scenografije, Bane i njegova vojska djeluju neuredno, prijeteće, opasno, nečisto, ukratko rečeno, kao pravi negativci prikazani su u izrazito negativnom svjetlu te žive i djeluju u poprilično nehumanim uvjetima. Wood je, primjerice, u svojim psihoanalitičkim razmatranjima horora držao kako je proleterijat jedan od najučestalijih demoniziranih Drugih jer ga buržujska ideologija odbacuje jer ga ne može asimilirati, a slično je, kako vidimo, prikazan i u Batmanu gdje je sveden na primitivnu i razbješnjelu masu. Bit koncepta povratka potisnutoga i demoniziranoga Drugoga Wood je vidio u činjenici da se na Druge projiciraju osobine koje sami nosimo, ali su nam zbog rszličitih društvenih ograničenja neprihvatljive. Zato je odnos gledatelja prema Baneu poprilično ambivalentan jer, iako je prikazan kao ultimativno zlo, pobuđuje simpatije. Nesvjesno uvijek golica jer tamo je skriveno ono što bi često sami željeli učiniti, ali nije nam dozvoljeno.
Batman tako biva pozvan da ukine diktaturu i vrati kapitalisitčki način života, odnosno da spasi američke vrijednosti. Čini se kako se u Nolanovu filmu nesvjesno buni što je potisnuto, a očevom (Batmanovom) intervencijom biva vraćeno tamo gdje mu je i mjesto. Time represija biva ponovno uspostavljena, a stanovnici Gotham Cityja mogu mirno poći na počinak. Do sljedećeg, četvrtog puta, kojeg će nesumnjivo biti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 2. kolovoza 2012.