U filmu Zbogom, kraljice Benoîta Jacquota sve je stvar perspektive. Posrijedi je ekranizacija bestselera francuske književnice i povijesničarke Chantal Thomas, čija je radnja smještena u posljednje dane života Marije Antoanete. Međutim, faktografski okvir u kojega je priča smještena tek je pozadina za fikcionalnu priču u kojoj se prati odnos kontroverzne kraljice i njezine čitateljice. Navedeni odnos fikcije i fakcije preuzima i Jacquot kako bi priču sagledao iz donje perspektive, odnosno iz rakursa sluškinje koja postaje jedinom fokalnom točkom filma, što autoru omoguće da razvije poprilično intrigantne odnose među svojim likovima ne opterećujući se pretjerano povijesnom vjerodostojnošću. Dok je Sofia Coppola u podcijenjenom filmu Marie Antoinette (2006) s Kirsten Dunst u naslovoj ulozi kraljicu nastojala portretirati kao ikonu popularne kulture te je smjestiti u postmoderni kontekst, što se kritici nije osobito svidjelo, Jacquot bira sasvim drugačiji pristup te se opredijeljuje, što je inače jedna od karakteristika njegova opusa, za kompleksno seciranje ženske psihologije.
Zbogom, kraljice, površno gledajući, izgleda kao klasičan kostimirani film, odnosno period piece u kojem redatelj vrlo minuciozno, u rasponu od kostimografije i scenografije te sitnih detalja nastoji rekonstruirati povijesni ambijent. Njegova je narativna struktura klasično jednostavna, linearno progresivna, dodatno ukalupljenja faktografskim navođenjem nadnevaka, kojima se suptilno gradira napetost jer gledateljima je povijesna pozadina autorove heroine poznata pa datumi samo pojačavaju dojam neizbježne katastrofe koje se sprema. Navedenome svakako treba pridodati i neizbježno poigravanje melodramatskim žanrovskim elementima, kojima je film protkan. S druge strane, Jacquota ne zanima osobito društveno-povijesno-politička pozadina priče pa je segment priče vezan uz razloge i tijek nastanka Francuske revolucije sasvim ostavljen u pozadini kao i političke intrige. Oni pripadaju svijetu javnoga, a film se prvenstveno bavi privatnim, osobnim i psihološkim. Razlog tome također treba tražiti u činjenici što Revolcuija pripada svijetu izvan kraljevskoga dvora pa nezadovoljstvo mase, glad i loša gospodarska situacija ne prodiru unutar zidina Versaillesa.
Kao i u prethodnom filmu, također kostimiranom Duboko u šumi, Jacquot pokazuje veliku vještinu u korištenju prostorne dimenzije filma, samo što je bukolički intonirana priroda sada zamijenena palačom Versailles, koja je sagledana kao mikrokozmos za sebe, izolirani otok hedonizma i obilja koji nema ništa zajedničkoga sa stvarnim svijetom brige za svakidašnju egzistenciju. Velikom se preciznošću, u malo poteza, redatelj uspijeva uvjerljivo dočarati bit međuljudskih odnosa, hijerarhiju i običaje koji vladaju na (pre)nakrcanom dvoru u kojem se njegova heroina osjeća iznimno osamljenom. U tom svijetu za sebe tajanstvena sluškinja Sidonie Laborde (Léa Seydoux) smisao svog života vidi isključivo u ostvarivanju odnosa s hirovitom vladaricom.
Autor priču temelji na svojevrsnom suptilnom ljubavnom trokutu između kraljice, njezine prijateljice Gabrielle de Polignac (Virginie Ledoyen), koja je navodnim uzrokom njezinih hireva i rastrošnosti, te Sidonie. Međutim, taj je trokut tek okvir koji omogućuje Jacquotu da stvori višeslojne studije karaktera te postavi priču o podređivanju i dominaciji. Iz perspektive Sidonie, stoga, možemo govoriti o konceptu idealne ljubavi jer Marija Antoaneta za nju nesvjesno predstavlja moćnoga Drugoga pa ostvarivanje vlastitoga sebstva vidi isključivo u kontekstu nje.
Posrijedi je oblik podređivanja u kojem Sidonie neutemeljeno vjeruje kako je kraljica figura putem koje će uspjeti okusiti toliko žuđen vanjski svijet i slobodu. Takva idealna ljubav trebala bi riješiti problem frustrirane i zapriječene žudnje. Stoga stvara sliku idealne žene i platonske ljubavi, jer je cijela priča provučena kroz queer prizmu, koja joj može pružiti osjećaj čvrstoga sebstva tako što se u potpunosti prepuste drugoj osobi. Objekt njezinih emocija tako jamči privilegiju da Sidonie osigura pristup svijetu koji je za nju inače zatvoren. Međutim, kraljica ne nudi prepoznavanje zauzvrat, nego koristi druge kao poligon za ostvarivanje vlastitih prohtjeva, što gledatelj shvaća u ironičnoj završnici u kojoj se oblik prepoznavanja nudi tek posredno. Naime, Sidonie prepoznavanje, koje je u stvarnom svijetu zbog društvenih normi i staleških prepreka onemogućeno, dobiva kroz travestiju i maskeradu, tako što se mora preodjenuti u fatalnu Gabrielle i eventualno žrtvovati svoj život za kraljičinu milosnicu. U konačnici, Sidonie, kao obična sluškinja, mora doslovno postati druga osoba, radikalno čineći ono što je inače karakteristično za idealnu ljubav – izgubiti sebe, što se dodatno konkretizira u završnom voice-overu kada izjavljuje da je od tada postala nitko.
Stoga redatelj slijedi zlatno pravilo melodramatskih sižeja – pravi neprijatelj protagonistima nisu društvene konvencije i procesi, nego oni sami. Navedeno se dobro vidi na primjeru Marije Antoanete, koja nije portretirana kao negativni agens u priči, nego nesretno zaljubljena i izigrana žena kojoj su svi okrenuli leđa. Pritom impresivna fotografija Romaina Windinga ne samo da vrlo sugestivno uspijeva uhvatiti monumentalnost dvorca, nego i osjećaje osamljenosti koji ga prožimaju unatoč silnoj vrevi. Posebice treba istaknuti korištenje svjetlosti koje podržava iznijansirane emocionalne tenzije protagonistica te dvoru daje gotovo surealne obrise, što je živo kontrapunktirano naznačenoj društvenoj stvarnosti Pariza te propasti jednoga svijeta.
U ljubavnom je trokutu najslabije prošla Gabrielle de Polignac, svedena na fatalnu figuru i mračni predmet žudnje, o kojoj najviše saznajemo posredno, preko reakcija ostalih aktera priče, a čiji razorni erotizam u izvedbi Virginie Ledoyen naprosto pršti. Svakako treba spomenuti i preostale dvije izvrsne glumačke kreacije – Lée Seydoux i Diane Kruger.
Zbogom, kraljice film je koji suptilno progovara o potisnutim ljudskim strastima te dokazuje kako je Benoît Jacquot vrlo vješt autor kako u seciranju psihologije svojih protagonistica tako i u postizanju učinka senzualnosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. srpnja 2012.
