Kao predložak za film Sama Garbarskoga poslužila je manga Udaljeno susjedstvo Jiroa Taniguchija iz 1998. godine, koja povezuje psihološki i dramski intonirane elemente s premisom putovanja kroz vrijeme. Priča se vrti oko četrdesetosmogodišnjeg poslovnog čovjeka koji se vraća s poslovnoga puta te zabunom sjeda u vlak za svoj rodni grad, koji se tijekom duga protagonistova izbivanja podosta izmijenio. Prilikom posjete majčinu grobu, junak doživljava neobičnu padavicu te se budi u četrnaestogodišnjem izdanju, onoga ljeta kada je pohađao više razrede osnovne škole. Međutim, zanimljivo je što se samo promijenilo njegovo tjelesno izdanje, a um mu je ostao na razini četrdesetosmogodišnjaka sa svim njegovim iskustvima i znanjima. Pritom protagonist shvaća kako mu je neobično putovanje kroz vrijeme omogućilo da (raz)otkrije kompleksan odnos među svojim roditeljima.
Filmska adaptacija, snimljena u francusko-belgijsko-njemačkoj koprodukciji, zadržava konture priče, samo je promijenjen kulturološki kontekst. Glavni junak Thomas Verniaz (Pascal Greggory) nije poslovni čovjek nego strip umjetnik, a radnja je iz Tokyja i okolice premještena u Pariz i njegovu neposrednu okolicu. Zamjena protagonistova zanimanja poprilično je simptomatična jer sugerira njegovu hipersenzibilnost, ali i poigravanje odnosom između stvarnoga života te umjetnosti te načina kako jedno utječe na drugo. U Povratku u mladost putovanje kroz vrijeme treba sagledavati kao jedan mogući svijet koji Thomasu omogućuje suočavanje sa sobom i svojom prošlošću koja je izvršila presudan utjecaj na njegovu sadašnjost i odnose s bliskim mu ljudima. Stoga su fantasy potencijali premise putovanja kroz vrijeme stavljenji u drugi plan u odnosu na emocionalni i psihološki potencijal priče.
Naracija filma je ciklički postavljenja te se odvija kroz dva temporalna modusa. Prvi otpada na junakovu nezavidnu sadašnjost, a drugi na prošlost i djetinjstvo. Nakon uvodnih sekvenci u sadašnjosti, Thomas se vraća u djetinjstvo na čiji ograničeni segment od jednoga ljeta otpada većina filma, kako bi se u konačnici radnja ponovno vratila u sadašnjost, na mjesto gdje je i započela. Odnos dvaju vremenskih modusa redatelju je poslužio da psihološki iznijansira protagonista te podbrobnije motivira kako njegovo emocionalno tako i egzistencijalno stanje preko suočavanja s traumatičnom prošlošću.
Garbarski pritom barata konceptom potrage za igubljenim vremenom, doduše ne u prustovskom smislu riječi i narativno mnogo tradicionalnije od pokušaja da eksperimentira s monološko-asocijativnim filmskim tehnikama, što bi možda bio odveć ambiciozan pokušaj za njega. U srži djela nalazi se razmatranje obiteljskih kompleksa, koji su preodredili protagonistovu sadašnjost, što su stari i učestalo korišteni motivi kojima redatelj pokušava i podosta uspijeva udahnuti novi život. Četnaestogodišnji Thomas (Léo Legrand) tako pokušava zaustaviti oca koji je toga ljeta, na svoj četrdeseti rođendan, napustio obitelj te proniknuti u razloge zašto je to učinio. Film gotovo da se poigrava s psihoanalitičkim konceptom poistovjećivanja s ocem kao junakom osobnoga djetinjstva, gdje protagonist u ponovnom suočavanju s preživljenim razdobljem pokušava zauzeti njegovu poziciju i ispraviti propuste. Thomas će u konačnici shvatiti kako se otac možda i nije pokazao kao strašan negativac jet je prvi put u životu odlučio odabrati što želi, umjesto onoga što je bio primoran.
Pascal Greggory se kao odrasli Thomas malo pojavljuje u filmu, ali je zato sugestivan svojom melankoličnom pojavom te asketskim, mršavim, ispijenim tjelesnim izgledom, čime se sugerira životni zamor, otuđenje i gubitak neposrednosti egzistencije. Jednako je izvrstan Léo Legrand kao mladi Thomas koji je uvjerljivo utjelovio četrnaestogodišnjeg dječaka s umom i iskustvom četrdesetosmogodišnjaka. Vremenska dihotomija dodatno je razrađena efektnom fotografijom Jeannea Lapoirea koja diferencira urbani i ruralni segment filma, od kojih se prvi veže za sadašnjost a drugi za prošlost. Tako je pariška svakodnevica dočarama pretežno sivkastim, monotonim tonovima koji korespondiraju s protagnonistovim životnim klonućem, a prošlost u provinciji je gotovo impresionistički naglašena bukoličkim totalima pejzaža te osunčanim ulicama neznana gradića na jezeru. Stoga je djetinjstvo poprilično atmosferično oživljeno kao svojevrsno doba nevinosti s potenciranjem mračnih akcenata jer je gledatelj svjestan kako je ono na svome izmaku. Navedenom dodatno doprinosi ambijentalan soundtrack Aira.
U kontekstu navedenih dihotomija, moglo bi se reći kako se u segmentu djetinjstva Thomasovo Ja raspada na svojevrsno akcijsko Ja i iskusteno Ja. Prvo se odnosi na četrnaestogodišnjeg dječaka koji predstavlja ironijsku inačicu akcijskog junaka koji pokušava spasiti vlastitu obitelj od već doživljene propasti tako što pokreće i vodi priču, a kako je posrijedi sredovječni muškarac zarobljen u tijelu dječaka, nužno se pojavljuje i starije iskustveno Ja koje sagledava situacije i događaje iz odrasle perspektive. Garbarski vješto barata emocionalnim nabojem priče pazeći da ne upadne u bezličnu patetiku, a upravo mu je odnos između akcijskoga i iskustvenoga Ja omogućio da dramske elemente filma ispremreži humornim segmentima koji proizlaze iz sraza dvaju iskustava.
Iako nije posrijedi velik film, Povratak u mladost svakako je vrlo simpatično i pozitivno intonirano ostvarenju koje ima podosta i duha i šarma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. srpnja 2012.
