Fincherova Društvena mreža (2010) ostavila nam je gorak okus u ustima jer smo, gledajući film, bili svjesni kako svi mi dobrim dijelom participiramo u onome što film prikazuje, jer je autor vrlo dobro pokušao secirati što se krije s druge strane društvenih mreža i potencijalnih svijetova. Prije toga, još sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća, prije nego što su društvene mreže zaživjele i preuzele primat nad stvarnim društvenim životom, javio se pokušaj stvaranja novoga filmskoga trenda koji je nastojao progovoriti o virtualnoj stvarnosti jer je u njoj Hollywood vidio novi nepresušan izvor tema i zarade. Filmovi poput Virtuoznosti (Virtuosity, 1995) Bretta Leonarda, Johnnyja Mnemonica (1995) Roberta Longoa i Mreže (The Net, 1995) Irwina Winklera pokušali su tada još u znanstveno-fantasičnom ruhu protkanom elementima trilera i akcijskoga filma progovoriti o odnosu stvarnosti i virtualnih svijetova, premda su ostali na razini puke filmske konfekcije koju publika nije prigrlila. Navedeni filmaši, nastojeći zadovoljiti studijske uvjete, nisu uspjeli uvidjeti bogati potencijal za društveno-kulturnu analitiku koju su njihove priče manje ili više nudile.
Ono o čemu su ovi filmovi neuspješno pokušali progovoriti, desetak godina kasnije postat će stvarnost i naći se u žiži zanimanja brojnih teoretičara društva i kulture. Danas, tako, s jedne strane postoje reality showovi, koji su svoja igranofilmska seciranja doživjeli s Trumanovim showom (The Truman Show, 1998) Petera Wiera ili nešto recentnije s Igrama gladi (The Hunger Games, 2012) Garyja Rossa. S druge strane postoje videoigre, a s treće društvene mreže te zajedno čine sveto trojstvo anestetizirane mladeži dvadeset i prvoga stoljeća. Upravo se posebice zanimljivim pokazuje odnos između videoigara i društvenih mreža jer je umrežavanje omogućilo da se pomoću kompjuterskih igara stvore virtualni svjetovi koji djeluju poput društvenih mreža za sebe, gotovo sektaški otvorenih samo za one koji u njima participiraju. Stoga ostvarenje Drugi svijet francuskoga redatelja Gillesa Marchanda više nego aktualno reagira na društveni trenutak.
Gledajući spomenuti uradak, izrazito me svojom pričom podsjetio na izvrstan poljski film Soba samoubojica (Sala samobójców, 2011) Jana Komase. Oba filmaša bave se gotovo identičnim premisama te imaju slične priče i narativna rješenja. Glavni su protagonisti oba filma mladići koji zaglibe u interaktivnoj kompjuterskoj igri koja postaje svojevrsni nadomjestak za stvarnost te se povezuju sa skupinom ljudi sklonih samoubojstvima. Suicid se redovito snimaju te potom objavljuju na internetu. Također, Drugi svijet i Soba samoubojica vješto kombiniraju elemente igranoga filma s animiranim filmom, koji svojim grafičkim rješenjima pokušava dočarati svijet kompjuterskih igara, koje su u današnje vrijeme postigle zavidan stupanj realističnosti, kao svojevrsnih paralelnih stvarnosti u kojima pojedinci stvaraju jedan ili više mogućih identiteta te grade svoje živote prema naputcima za igranje. Doduše, Sala samobójców u animiranom segmentu izgleda mnogo ambicioznije i razrađenije nego Drugi svijet, premda je Marchandov minimalizam sasvim razumljiv s obzirom na mračno, melankolično, totalitarno ozračje njegove fiktivne igre, što je fotografijom Céline Bozon vješto kontrapunktirano stvarnosti protagonista. Dok je stvarnost prikazana živim bojama kojima se nastoji uhvatiti atmosfera maloga mjesta i monotone ljetne dokolice, svijet videoigre prikazan je sumračno i zavodljivo te odaje poigravanje noirovskim ugođajima i elementima.
Zanimljivo je, međutim, što oba filmaša izbjegavaju didakticizam i moraliziranje te nastoje secirati stanje suvremenoga društva, u čemu je Komasa, ako ga moramo usporediti s Marchandom, ipak bio uspješniji. Poljski autor vješto povezuje društvenu analitiku s psihološkim nabojem glavnoga protagonista koji je na putu odrastanja te nesiguran oko svoga seksualnoga identiteta i mjesta u društvu. Soba samoubojica prikazuje trenutak društvene stvarnosti u kojem je uloga obitelji sasvim smanjena, a agresivni kapitalizam i postranzicijske traume Poljske uzele svoj danak. Pritom autor vješto analizira alternativne načine poistovjećivanja u vremenu kada privatnost više ne postoji, nego se sve voajeristički nudi na gledanje, promatranje i trošenje putem društvenih mreža pa pojedinci traže neke druge i nove aurotitete kojima bi se eventualno mogli prikloniti.
Opojni čar virtualnog svijeta leži i u tome što pojedinci mogu stvarati više identiteta te ih neprestano mijenjati, u čemu se ogleda narcistička kompenzacija za ono što im nedostaje u stvarnome životu, premda stvarni i nestvarni svijet s vremenom počinju interferirati. Jasna se granica između njih briše, što je, uostalom, i Marchand dobro uočio također prikazujući kako tehnologija probija u sve pore života i međuljudskih odnosa, mijenjajući ih iz temelja. Nekoć su Frankfurtovci govorili o padu individualnosti te poistovjećivanju s masom i totalitarnim vođama, a sada takav nedostatak individualnosti vodi u paralalene živote, koji postaju stvarnijim od stvarnoga života, što oba filmaša intrigantno prikazuju.
Doduše, Marchand je mnogo jednostavniji i više žanrovski usmjeren, što ne mora u konačnici biti loše, te mu cilj nije ponuditi kompleksniju društvenu analitiku. Zaplet gradi polagano i odmjereno, bit nije u tome da iznenadi gledatelja nego da razviti atmosferičnost kroz poigravanje dvaju svjetova. Odnos između virtualnoga i stvarnoga dobro je izbalansirao te podosta efektno gradira protagonistov sve veći gubitak osjećaja za stvarnost i ljude oko njega. Doduše, likovi su trebali biti podrobnije razrađeni, a na scenariju, kojega poptisuju Marchand i Dominik Moll, moglo se još raditi.
Drugi svijet čvrsto ostaje unutar žanrovskih konvencija trilera čijim se arhetipovima poigrava, dovodeći ih gotovo u noirovski kontekst, samo što je radnja smještena u adolescentsko okrilje. U središtu priče je naivan adolescent Gaspard (izvrsni Grégoire Leprince-Ringuet) koji se upliće u složen ljubavni tokut, kojega čini njegova fina i nevina djevojka Marion (Pauline Etienne) te fatalna plavuša Audrey (također izvrsna Louise Bourgoin), koju je spasio od samoubojstva i koja postaje mračnim predmetom žudnje i poveznicom sa svijetom videoigre. Psihološke i seksualne tenzije kao i povodljivost neprestano se ukrštavaju u njihovim odnosima do konačnoga obrata, kojim se dodatno podcrtava krhkost odnosa između privida i stvarnosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 25. srpnja 2012.
