Britanska je kinematografija oduvijek bila osjetljiva na socijalna pitanja i snažne klasne podjele primjetne u britanskom društvu. Ako se osvrnemo samo na nekoliko posljednih desetljeća, u rasponu od impresivne filmografije Mikea Leigha pa sve do nekonvencionalne Andree Arnold (Akvarij (Fish Tank), 2009), predgrađa britanskih gradova nikada nisu izgledala toliko sivo i beznadno sa svojim tipičnim inventarom karakterističnih likova i njihovim problema. Posljednjih je godina, pak, uočljiv vrlo zanimljiv trend koji se pretežno bavi razmatranjem života arapskih i afričkih imigranata koji su u Britaniju došli u potrazi za boljim životom, premda su u konačnici ostali getoizirani na egzistencijalnim marginama te uniformiranim stambenim blokovima koji samo dodatno podcrtavaju nemilosrdne životne i društvene uvjete u kojima ti ljudi obitavaju. Naravno, taj trend samo je daljnja razrada ranije spomenutoga, a karakteristična je upravo za filmaše koji su i sami odrasli u doseljeničkim obiteljima. Spoj tradicije koje su doveli sa sobom te društvenih normi i uzusa koji prevladavaju u novoj sredini nemilosrdno se ukrštavaju kroz sukobe generacija – roditelja koji gotovo nastavljaju živjeti način života karakterističnim za staru domovinu i njihove djece koja se nastoje prilagoditi novim uvjetima, iako za to nemaju ravnopravnu priliku kao njihovi britanski vršnjaci. U posljednje je vrijeme također primjetno kako razmatrani obrazac u radovima pojedinih filmaša pokušava biti sagledan i kroz queer prizmu, čime se perspektive sagledavanja problematike nastoje dodatno proširiti.
U navedenom kontekstu film Moj vražji brat (2012) egipatsko-velške redateljice i scenaristice Sally El Hosaini ima dodirnih točaka s ostvarenjem Shank (2009) Simona Pearcea – oba se naslova bave mladićima odraslima u imigrantskim obiteljima koji izlaz iz nepovoljne životne situacije pokušavaju pronaći u izrazito maskulino orijentiranoj i zatvorenoj zajednici ulične bande, ali u isto vrijeme trebaju prihvatiti i vlastitu (homo)seksualnu orijentaciju. Moj vražji brat nastoji ponuditi mnogo ambiciozniji zahvat u građu, dok Shank u konačnici ipak završava kao romansa jer koliko god Pearce nastojao oslikati izrazito maskulino okružje u kojem je njegov protagonist gotovo zarobljen, mnogo veću pozornost posvećuje poprilično konvencionalno razvijenoj ljubavnoj priči.
U oba je filma, međutim, zanimljivo kako autori uspijevaju prikazati bezizlaznost, gotovo zatočenost protagonista unutar određenih struktura. Način života i tradicija koja se njeguje u obitelji, primjerice u Mom vražjem bratu, gotovo je istovjetna rigidnosti odnosa u bandi u oba filma pa se jedan krut oblik autoriteta samo nadomještava drugim, još pogubnijim tipom, koji postaje svojevrsni nadomjestak za društvenu marginaliziranost. El Hosaini, pak, vješto prikazuje proizvodnju maskuliniteta – muškarci se moraju držati kodeksa časti i ponašati se onako kako nalaže njihova rodna matrica. Iskakanje od takvih normi smatra se svojevrsnom feminizacijom koja je u tradicionalno strukturiranim rodnim odnosima poimana kao nešto drugorazredno jer je ženskost postavljena na margine. Njezin protagonist Rashid (James Floyd), tako, tijekom filma mora osvijestiti vlastitu seksualnu orijentaciju te shvatiti kako više ne pripada svijetu nasilja. Međutim, njegova seksualna orijentacija gotovo je jednak prijestup prekoračenju pravila na kojima banda počiva.
Redateljica je zapravo najslabija u podzapletu vezanom uz razvoj Rashidova emocionalno-seksualnoga odnosa sa Sayydom (Saïd Taghmaoui) jer je isti ostao nedovoljno razrađen i motiviran, tim više što se autorica nalazi na dobro poznatom terenu pa ne uspijeva unijeti ničega novoga u viđeni fabularni obrazac. Rashidova motivacija također je nedovoljno razrađena te je njegovo osvještavanje vlastite orijentacije odveć zbrzano i naglo po uvjerljivost cjeline filma. S druge strane, redateljski stil El Hosaini još uvijek je nedovoljno izbrušen, što su česte boljke redatelja debitanata ili nedovoljno iskusnih filmaša. Navedeno se ponajbolje vidi u narativnim rukavcima, odnosno podzapletima koji uključuju Moa (Fady Elsayed) i njegove prijatelje Jamiea (Aaron Ishmael) i Aishu (Letitia Wright), a koji zapravo ne vode nikamo – ne doprinose osobito razvoju priče niti karaktera, ali zato nepotrebno retardiraju radnju.
Autorica je ponajbolja u portretiranju kompleksnoga odnosa između dvojice braće – Rashida i Moa. Posrijedi je gotovo edipski nabijen i poprilično ambivaletno intoniran odnos u kojem stariji brat predstavlja gotovo očinski princip i uzor kakavim se želi i nastoji biti. Dakle, Rash je za Moa svojevrsni ideal-Ja – svojim izrazitim maskulinizmom, brigom za obitelj te visokom pozicioniranošću u hijerarhiji svoje lokalne bande. Intenzitet njihova odnosa autorica je uspjela dojmljivo prikazati pa u ovome segmentu Moj vražji brat nastoji ponuditi studiju dvaju karaktera, koja podosta od svoje uvjerljivosti duguje dojmljivim glumačkim kreacijama Jamesa Floyda i Fadyja Elsayeda. S jedne strane, tako, pratimo pokušaj inicijacije u ulični svijet nasilja te postajanje pravim muškarcem, a s druge srane nastojanje da se kvalitetnije osmisli vlastita egzistencija.
Također, iako je možda film u svojoj neposrednosti prikazivanja životnih situacija protagonista mogao biti oporiji, fotografija Davida Raedekera izvrsno u nizovima totala uspijeva uhvatiti ozračje bezličnih londonskih predgrađa i stambenih blokova s nizovima karakterističnih detalja.
© Dajan Durić, FILMOVI.hr, 7. srpnja 2012.
