Još prije nego li je Stieg Larsson poharao svjetske ljestvice najčitanijih knjiga svojom razvikanom i precijenjenom trilogijom, skandinavske književnosti bile su poznate po bogatoj produkciji raznovrsnih kriminalističkih romana, koji su žanrovske konvencije krimića pokušale proširiti i obogatiti analizom društvenih sistema tamošnjih zemalja i njihovim nedostacima te bujnom atmosferičnošću koja proizlazi iz osobitosti podneblja. Jedan od svakako najpoznatijih autora u navedenom kontekstu je i Jo Nesbø, čiji je roman Hodejegerne (2008) prošle godine doživio svoj zapaženi norveški filmski transfer. Sudeći prema potencijalima priče, zasigurno nas u skoroj budućnosti očekuje i njegov holivudski prepravak, samo što će Amerikanci vjerojatno pomno nastojati da umanje krvave ekscese iz izvornika te svog protagonista učiniti mnogo prijemčivijim identifikacijskim mehanizmima potencijalne publike.
Priča je vješto građena na dvjema razinama te pokušava pratiti sve konvencije kriminalističkoga filma. Sazdana je na premisli, kako to obično biva, lažnoga navođenja gledatelja jer je prva razina vezana uz Rogera Browna (Aksel Hennie), visokorangiranoga zaposlenika multinacionalne kompanije iz Osla, koji se u slobodno vrijeme bavi krijumčarenjem i krađom skupocjenih umjetničkih djela kako bi zadovoljio svoje velebne apetite za novcem i društvenim statusom. Stoga se i zaplet filma počinje razvijati konvencionalno – naoko je posrijedi krađa karijere nakon koje bi trebalo prekinuti s kriminalističkom prošlošću te se posvetiti mirnom životu, ali ona kreće po zlu nakon uključivanja u igru (anti)junakova kontraagensa, kojega predstavlja zagonetni Nizozemac Klas Greve (Nikolaj Coster-Waldau). Međutim, takav bazični i već viđeni zaplet dodatno se usložnjava drugom razinom, koja je povezana agresivnom i bjesomučnom borbom multinacionalnih kompanija za povećanjem profita te širenjem dominacije i moći, čime se cijela priča pokušava učiniti društveno aktualnom te reagirati na stanje suvremene narcističke kapitalističke kulture.
Naravno, redatelja Mortena Tylduma i njegove scenariste Larsa Gumestada i Ulfa Ryberga ne treba shvaćati previše ozbiljno, što je uvjet da gledatelj Headhunters prihvati kao vrlo dobro i zabavno žanrovsko ostvarenje, odnosno devedeset minuta čiste zabave koja ne zaglupljuje svoju publiku, što je ipak, treba priznati, veliko postignuće. Sama je priča, pak, u konačnici podosta trivijalno strukturirana odnosno, moglo bi se reći, predimenzionirana te učinak filma uvelike ovisi o tome koliko ste spremni pristati na redateljeve manipulacije.
Tyldumov redateljski rukopis maksimalno je ekonomičan. Efektno zna stvoriti suspense te ga odmjereno gradirati kombinacijom krupnih planova lica protagonista koji osjećaju neizvjesnost i atmosferičnoga soundtracka. Pokušaj gotovo detektivskog razrješavanja enigme redovito je prošaran nizom akcijskih prizora, koji su pažljivo ukomponirani u priču premreženu brojnim obratima tijekom kojih se poprilično upečatljivo gradira i osjećaj paranoje glavnog protagonista, kojemu nije sasvim jasno što se događa. Pojedini prizori, poput, primjerice, prometne nesreće izvrsno su inscenirani. Redatelj i njegovi scenaristi donekle su se pogubili u posljednjoj trećini filma u podzapletu s Rogerovom suprugom jer je stereotipno-emocionalan odnos utemeljen na propitkivanju bračne vrijednosti sasvim konvencionalan i promašuje svoju bit, premda svoje pokriće donekle ima u motivacijskom ključu protagonista.
Unatoč nabrijanosti cjeline i naturalističkoj brutalnosti, Headhunters su najzanimljiviji u svom psihološko-društvenom segmentu. Tyldumova šetnja norveškim buržujskim slojevima zajedljiva je te na trenutke jednako, samo prikriveno, brutalna kao i krvavi obračuni njegovih protagonista pa je kroz dogodovštine glavnog aktera prisutno satiriziranje te niz humornih elemenata. Iako film vrvi brojnim atrakcijama prijemčivim publici, portretiranje narcističke kulture današnjice autor vrlo vješto zaogrće u svoje trilersko ruho te se u kontekstu navedenoga poigrava identifikacijskim mehanizmima samih gledatelja, stvarajući poprilično ambivalentan odnos prema Rogeru Brownu, kojega je izvrsno u rasponu od izrazite antipatičnosti do dopadljivosti utjelovio Aksel Hennie. Iako je Brown akter sasvim pogrešnih vrijednosti i postupaka, gledatelj cijelo vrijeme ipak navija za njega, potajno se nadajući da će u konačnici ipak sve biti uredu. Narcistički Brown, koji loše gene i neprivlačan vanjski izgled nastoji kompenzirati raskošnim stilom života te pronalaženjem usputnih uzbuđenja, predstavlja svojevrsnu kompenzaciju samim gledateljima za njihove monotone živote jer prekoračuje granice društveno dopuštenoga, koje bi oni također rado prekoračili da mogu. Naravno, ovako postavljenja matrica filma ipak nije u konačnici lišena svojih moralističkih balasta jer (anti)junak naposljetku ipak mora shvatiti vlastite zablude te doživjeti korijenitu promjenu, iako je najzanimljiviji bio upravo onda kada je bio najnemoralniji.
Headhunters je vrlo solidno žanrovsko ostvarenje koje vješto povezuje već viđeno s novim mogućnostima te svjedoči kako se u skandinavskim kinematografijama mogu pronaći i brojni zanimljivi naslovi namijenjeni nešto široj publici.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. lipnja 2012.
