Od geomagnetskih oluja do Kulturne revolucije

22. Animafest, Svjetski festival animiranog filma, Zagreb, 29. svibnja – 3. lipnja 2012.: Veliko natjecanje

• 
  
  Ovogodišnje kratkometražno izdanje Animafesta donijelo je izrazito tematsko, stilsko i tehničko šarenilo prikazanih filmova, nepresušno vrelo kreativnosti i ideja iz kojih je usitinu svatko mogao pronaći nešto za sebe. Od linearno narativnih, dijaloško-žanrovskih ostvarenja do eksperimentalno-apstraktnih, preko poigravanja različitim tehnikama animacije pa sve do metanarativnih i sadržajno ekscentričnih promišljanja. Trebalo je samo zaroniti u šareni svijet Animafesta! Primjerice 20 Hz Joea Gerhardta i Ruth Jarman koji promatra geomagnetsku oluju koja se pojavljuje u Zemljinoj gornjoj stratosferi, zahvaljujući podacima koje je prikupila jedna radijska postaja. Oblici koji pritom nastaju pokušaj su vizualizacije onoga što se događa tamo gore, nevidljivo našem oku, ali znanstveno predvidljivo, a apstrakcija kojoj gledatelj svjedoči pomiče taj metereološki diskurs u sasvim nekom meta smjeru, provocirajući samo poimanje prirodnih procesa i našeg vizualnog doživljaja istih (ali dijelom i općenito).
  
  Sličnim smjerom pomalo apstraktne vizualizacije ide i Modern No. 2 Miraija Mizuea koji se pokušava osvrnuti na apsurdnost i nemilosrdnost ubrzanog suvremenog načina života u kojem pojedinac i cijelo društvo bivaju upleteni, rastavljeni, pa nanovo spojeni po potrebi, ubačeni u kolotečinu iz koje teško mogu pronaći izlaz, upravljeni u već unaprijed pripremljenim smjerovima, utabanim stazama na kojima su svi tek slučajni prolaznici, stranci, na putu od nigdje i prema nigdje. Nadalje prikazan je melankolični i neodoljivi Ámár Isabel Herguere, priča o prijateljstvu, ludilu, razočaranju, ispričana u sjetnim, razlomljenim animacijskim tonovima, dok Rijeka koja grmi (Rivière au tonnerre) Pierrea Héberta promatra promjene na površini stijene i (baš poput već spomenutih 20 Hz) izaziva gledateljevu percepciju i suočava ga s vizualnom svečanošću jedne pojave nevidljive golom okom, ali i teško zamislive, osim na razini apstraktnih oblika i silnica među njima.
  
  Tu je i Romansa (Romance) Georgesa Schwizgebela (dobitnik posebne nagrade žirija Velikog natjecanja), animacijski zanimljivo, no dramaturški pomalo površno i predvidljivo putovanje u svijet snova i mašte tijekom jednog avionskog putovanja, a slično je i sa Čudovištem iz Nixa (The Monster of Nix) u režiji Rostoa, koji također plijeni bogatstvom animacijske teksture, no u konačnici je ipak pomalo razočaravajući. S druge strane Luminaris Juana Pabla Zaramelle sasvim je simpatičan uradak, iako pomalo bez dublje poante, ali u svojem kratkometražnom formatu posjeduje iznimnu dozu šarma – radi se o čovjeku koji radi u tvornici žarulja, istovremeno potkradajući na radnom mjestu kako bi proveo u djelo svoj tajnoviti plan. Autor pritom vješto konstruira atmosferu repetitivnosti i otuđenja, hladnog urbanog krajolika u kojemu se sve radi kao na pokretnoj traci, bez mogućnosti bijega i odmaka, te iz nekog humorističnog kuta koketira i sa svojevrsnom kafkijanskom nijansom.
  
  Treba spomenuti i dva kineska animirana filma – Neke radnje koje nisu bile definirane u revoluciji (Yi chang ge ming zhong hai wei lai de ji ding yi de xing wei) Xuna Suna i Kupon za žito (Grain coupon) Xua Ana i Xija Chena, koji svaki na svoj način (jedan pomalo univerzalno-apstraktno-filozofijski, drugi više lokalno-specifično duhovito) propitkuju stečevine Kulturne revolucije.
  
  © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2012.

Piše:

Vedran
Jerbić