Ovogodišnji Festival židovskog filma s temom tolerancije (iako je problematika tolerancija inherentna ovom Festivalu od njegovog početka) donio je pregršt filmova koji problematiziraju teme Holokausta i zločina iz Drugoga svjetskog rata, kao i nekolicinu recentnih naslova izraelske produkcije. Treba svakako spomenuti i kako mnogi naslovi problematiziraju današnje odnose na relaciji Izraelci – Palestinci, i to najčešće kroz prizmu pokušaja izmirenja i međusobnog razumijevanjem, onkraj politike i teritorijalnih sukoba.
Festival je otvoren s filmom Sarin ključ (Elle s'appelait Sarah) francuskoga redatelja Gillesa Paquet-Brennera s Kristin Scott Thomas u ulozi američke novinarke koja dobiva zadatak napisati članak na temu zloglasne racije Vel d'Hiv koja je provedena u Parizu 1942. godine, a tijekom istraživanja saznat će da je sa sudbinom jedne židovske obitelji povezuje stan njenog muža iz kojeg je za vrijeme Drugoga svjetskog rata deportirana židovska obitelj. Autor prati paralelne radnje, kako napreduje istraživanje američke novinarke, tako se otkrivaju detalji iz prošlosti, i taj odmak s kojim se u sadašnjosti tretira zločin (reportažno i istraživački) dodatno naglašava pretrpljene patnje, ali i podcrtava trenutke hrabrosti, otpora i solidarnosti.
Treba izdvojiti i poticajan dokumentarac Posljednji let Petra Ginza (The Last Flight of Petr Ginz) Sandre Dickson i Churchilla Robertsa o dječaku koji je do četrnaeste godine napisao pet romana i dnevnik o nacističkoj okupaciji Praga, da bi kao šesnaestogodišnjak bio poslan u plinsku komoru u Auschwitzu. Zanimljiva razrada, odmjeren stil i vrlo dobar prijem publike čine taj film iznadprosječnim ostvarenjem u okviru Festivala, ali i šire.
U kratkometražnom filmu Plava linija (Blue Line) Alaina Saume pratimo jedan sasvim običan dan na libanonsko-izraelskoj granici čiju idilu prekida dječak pastir u trenutku kada njegova krava prijeđe plavu liniju i nađe se na zabranjenom teritoriju. Krava koja je zapela u mulju na drugoj strani, dječak koji ne smije prijeći liniju zbog straha od pušaka sa promatračnice, i jedan revni UN-ov vojnik koji će pokušati razriješiti nastalu situaciju – sve se to spaja u jedan apsurdni mozaik u ovom kratkometražnom filmu koji propitkuje besmislenost sukoba i simboličkih konstrukata (primjerice plave linije kao teritorijalne granice) koji te sukobe izazivaju i održavaju. Iako je sama tematika već često obrađena na filmskim platnima, film posjeduje dozu šarma, pa i neke sasvim predvidljive i klišejizirane scene (poput one gdje i dječak i vojnici sa suprotnih strana zajedničkim snagama guraju kravu) djeluju sasvim simpatično i vješto prenose poruku filma.
Treba svakako spomenuti i dokumentarac Pobijediti vrijeme (Beating Time) Odette Orr u kojem jedan čovjek pokušava pobijediti smrt i produžiti život koliko god može, boreći se na sve načine sa smrtonosnom bolešću, dok autorica vješto isprepliće teme prolaznosti, straha od gubitka, ali i borbeni duh i žudnju za životom. Izdvojimo još i ruski film Sjećat ću se (Ya budu pomnit) Vitalyja Vorobjeva, priča o odrastanju tijekom njemačke okupacije malog obalnog grada na jugu Rusije, zatim napeti špijunski Dug (The Debt) Johna Maddena, te Gruberovo putovanje (Calatoria lui Gruber) Radua Gabrea uradak koji nastao u produkciji razigrane rumunjske kinematografije.
Festival je zatvorio film Slobodni ljudi (Les hommes libres) Ismaëla Ferroukhija, nažalost dosta slabašan uradak koji propušta izvući ono najbolje iz intrigantne tematike kojoj se bavi – muslimanskom pomoći Židovima u Parizu tijekom Drugoga svjetskog rata. Nemaštovita režija, salonska gluma i razvučena fabula na kraju rezultiraju pomalo bezličnim ostvarenjem koje ne uspijeva angažirati gledatelja u onoj mjeri u kojoj bi se to moglo očekivati s obzirom na značaj problematike.
© Veedran Jerbić, FILMOVI.hr, 28. svibnja 2012.
