Više od trideset godina nakon nastanka originalnoga naslova – Aliena – Osmoga putnika (1979), Ridley Scott dosjetio se da ne bi bilo neisplativo gledateljima objasniti genezu istoga, posebice nakon što je Twentieth Century Fox iscrpio sve mogućnosti sa stupidnim rip offovima serijala poput Aliena protiv Predatora (2004), koji je u svojoj besmislenosti bio uvreda za gledanje, ali i kultne serijale iz kojih je proistekao. Ne bih želio reći da Scott upada u zamku mnogih redatelja na zalazu karijere koji se naposljetku vraćaju svojim ranijim naslovima, odnosno boljoj prošlosti, kako bi nam dokazali da još nisu isluženi, premda ovaj film neočekivano otkriva zamor i nesmotrenost tog filmaša. Naravno, ovdje razmatrani uradak otvara i mogućnosti za novu filmsku franšizu, što kraj Prometeja nedvojbeno naznačuje. Međutim, vremensko razdoblje od triju desetljeća nije kratko ako uzmemo u obzir brojne kulturološke promjene koje su se u njemu odigrale kao i činjenicu da se u tom razdoblju filmska industrija poprilično izmijenila pa je opravdano postaviti pitanje što je uistinu novoga Scott mogao ponuditi svojoj publici nakon silnih svemirskih misija koje su u tom razdoblju protutnjale filmskim platnima.
Gledano s tehničke strane, Prometej po pitanju vizualnoga segmenta filma i specijalnih efekata, iako svakako impresivan, nije nimalo revolucionaran te se kreće po dobro utabanim stazama visokobudžetnoga Hollywooda, samo što je bespotrebno prilagođen potrebama 3D generacije, iako film u konačnici i nije toliko spektakularan i vizualno nabrijan da bi se opravdao 3D format, ali to je boljka od koje pati većina filmskih naslova sličnih poriva. Dok tetralogija Alien nikada nije bila osobito prijemčiva širokoj publici, nego je uživala kultni status te su je radile snažne autorske ličnosti (nakon Scotta, nastavke redom potpisuju James Cameron, David Fincher i Jean-Pierre Jeunet), a posebice u usporedbi s komornim prvim dijelom, Prometej više nalikuje na glomaznu svemirsku operu koja nikako da tijekom dva sata trajanja opravda velika očekivanja koje je filmska ekipa postavila red sebe i publiku. Unatoč tome, Scott uspijeva povremeno vizualno zabljesnuti, međutim, problem je ono što se nalazi ispod tog raskošnoga plašta.
Scott je u suštini dobar redatelj i izvrstan vizualizator te sa stajališta svoga višedesetljetnoga redateljskoga iskustva ne bi si smio dopustiti neke od temeljnih pogrešaka. Prva i osnovna pogreška u Prometeju je priča – sklepana je od općih mjesta i stereotipa prema tematici sličnih svemirskih opera. Moćna korporacija šalje grupu ljudi u svemirske zabiti kako bi otkrili ili nove oblike života ili odakle potječe ljudska vrsta, naravno, iz čisto gramzivih razloga, nakon čega sve kreće po zlu. Scottov uradak ne kreće dalje od navedene temeljne formule, a mogućnost za distopijsko razmatranje svijeta budućnosti te relevantan društveni komentar korporacijske pohlepe te širenja područja moći i utjecaja činjenice su za koje autor i njegovi scenaristi Jon Spaihts, koji se nije osobito proslavio pričom za ovogodišnji film The Darkest Hour, i Damon Lindelof (Aliens and Cowboys), nemaju vremena.
Nakon gledanja Prometeja, ostaje dojam kako se na priči filma moglo još podosta raditi kako bi dobila smislene okvire jer mnogo je toga ostalo jednostavno nabacano i nedovoljno razrađeno i objašnjeno. Drugi veliki problem su dijalozi, koji su često banalni i nedorađeni pa nije pretjerano zaključiti kako se Scottu dogodio loš scenarij, kojeg nisu uspjele prikriti niti dinamično režirane sekvence poput silicijske oluje pa bi ubuduće trebao pripaziti i izbjegavati konfekcijske scenariste, kojima je krajnji doseg kompiliranje općih mjesta kako bi dobili obrise koliko-toliko koherentne priče, dok likovi ostaju skicirani te na rubu banalnosti. Navedeno je prouzročilo da filmu zapravo nedostaje dramske napetosti i klimaksa.
Treći je veliki redateljev propust glumačka postava. Kako u ovakvim visokobudžetnim naslovima velika glumačka imena nisu bitna jer je djelo zanimljivo samo po sebi, često se znaju angažirati manje poznati ili pak karakterni glumci. Od potonjih angažirani su Michael Fassbender i Guy Pearce, koji su ostali poprilično bezlični i neiskorišteni, a ništa bolja nije niti Charlize Theron. Noomi Rapace, koja je pažnju na sebe skrenula ulogom Lisbeth Salander u švedskim ekranizacijama Larssonove trilogije, te Logan Marshal-Green sasvim su neekspresivni i pogrešno izabrani te već svojim izgledima poprilično stereotipno naznačuju profile vlastitih karaktera – ona je nježna, dobra i čedna vjernica, a on je vrlo maskulin i skeptičan. Zajedno čine par koji, očito, sugeriraju scenaristi, čini jedinstvo duhovnoga i svjetovnoga. Na njihov odnos nadovezuje se religiozna i filozofska potka filma u kojoj se tragično nesretno i nespretno pokušavaju postaviti pitanja o ljudskom porijeklu i susretu s našim stvoriteljima u rasponu od darvinizma do kreativnoga dizajna pa i frojdizma u rasponu od Elizabethina (Noomi Rapace) nastojanja da u susretu sa stvoriteljem ponovno pronađe oca do Davidova (Michael Fassbender) pitanja upućena Elizabeth ne žele li se svi s vremenom riješiti vlastitih roditelja. Sve su te ideje krajnje nekoncizno nabacane u filmu pa protagonisti djeluju kao pomahnitali od opsesijske neuroze u kojoj će ih susret s potencijalnim bogom-ocem razriješiti njihove egzistencijalne pat-pozicije, samo što scenaristi vjerojatno nikada u životu Darwina i Freuda nisu pročitali.
Prometej je Alien 0 s lošim scenarijem i slabim glumačkim izvedbama te nepotrebno nakalemljenim religijsko-filozofskim podtekstom, za kojega scenaristi nisu imali dovoljno znanja i intelekta da ga adekvatno stope s pričom filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 16. lipnja 2012.
