Čini se kako je vampirski trend upravo na svome vrhuncu jer su krvi žedni (anti)junaci iz romana, televizijskih serija i filmova metastazirali i u reklamni prostor – prvo su na nas gledali s reklamnih plakata za bezalkoholno piće, a od nedavno, sudeći po iskustvu iz Cinestara, nezanimljivo te uz zaglušujući soundtrack, napadaju i iz reklame za slatkiše. Vampiri su postali sveprisutna činjenica pa će tako uskoro početi iskakati i iz hladnjaka ili možda pašteta jer su im lijesovi postali odveć monotoni i demode. Na pomodni trend potaknut bljutavim serijalom Sumrak, koji već nekoliko godina vrijeđa inteligenciju svakoga razumnoga gledatelja, nije uspio ostati imun niti Tim Burton, koji mu se odlučio prikloniti filmskom ekranizacijom kultne televizijske, da tako kažem, gotičke sapunice, koje se prikazivala u drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Jedino što se trenutačno sa sigurnošću može utvrditi jest da će, sudeći prema završnici Burtonova filma, nastavaka biti, što će, naravno, ovisiti i o komercijalnom uspjehu filma. Na taj način svjedočimo kako se Tim Burton sve više i više, iz godine u godinu, podvrgava holivudskom establišmentu, dok njegova nekadašnja kreativnost i maštovitost blijede i netragom nestaju.
Ne želim reći kako su Sjene tame a priori loš film. Posrijedi je sporadično zaista zabavno ostvarenje koje ispunjava svojih gotovo dva sata trajanja, međutim, Burton upada u zamku koju si filmaš njegova kalibra ipak ne bi trebao dopustiti. Kulturna industrija je, sudeći isključivo prema recentnim filmskim naslovima, u velikoj krizi koja se manifestira u neprestanom prepravljanju, umjesto originalnom stvaranju. Tek kada se istroši i mogućnost prepravljanja, onda imate pravi problem, koji sve više postaje očiglednim. Filmovi poput, primjerice, Osvetnika, koji nisu jedini primjer, ali su svakako najaktualniji, izvrsno pokazuju u čemu je problem – predimenzioniranje jednostavno vodi u apsurd i parodiju pa kada istrošite sve stripovske superjunake, koji ionako nude neograničenu mogućnost variranja i recikliranja priča, možete ih okupiti u jednome filmu bez obzira koliko konciznu priču imali. Stoga ultravisokobudžetna produkcija često ostavlja dojam pomahnitala i bezglava vrludanja – film treba natrpati sa što više atrakcija da bi ostvarenje bilo bombastičnije i šarenije, a do smisla nikome više ionako nije stalo. Takva obijest producenata i njihovih scenarističkih piskarala u posljednjih je desetak godina došla do granice apsurda, a pretpostavljam da je samo dodatno potaknuta anesteziranom publikom koja gotovo narcistički traga za novim i što pustijim načinima zabave.
Burton u Sjenama tame također ne shvaća da manje često znači više te da atrakcije treba smisleno dozirati, a ne nabacivati ih uzduž i poprijeko filma jer se time promašuje sama bit ostvarenja. Vampiri, vukodlaci, vještice, Alice Cooper – sve to možete natrpati u jednu televizijsku sapunici bez da se brinete jeste li zaglibili u ultimativni kič i rekli zbogom svakoj logici upravo iz razloga što vam dotični televizijski format navedeno dopušta. Profil takve serije ne vodi osobita računa o uvjerljivosti i konciznosti, a što je veća pretrpanost različitim profilima likova te apsurdnim situacijama, to je gledateljima draže. Međutim, u dugometražnom igranom filmu ipak vladaju drugačiji principi gradbe i već su se tu, kao i na samoj idejnoj razini, redatelj te njegov scenarist Seth Grahame-Smith pogubili. Sjene tame su stoga prenatrpane raznim atrakcijama kojima je jedini smisao da što više podilaze horizontu očekivanja publike. Neki segmenti filma, poput primjerice sekvence s Aliceom Cooperom te cjelokupna zabava, odveć su kičasti za vlastito dobro te u njima ne vidim drugoga smisla do ulagivanja publici ili zadovoljavanja studijskih prohtjeva. Redatelj se također muči s ljubavnom pričom, koja odiše nepodnošljivim primjesama sapunskih ljubavi. U cjelini je, tako, priča filma prilično nekoncizna i nedovoljno dobro promišljena te se čini kako je Burton, nažalost, naletio na preslaboga scenarista s obzirom na vlastite redateljske mogućnosti.
Naravno, film ima sve karakteristike Burtonova redateljskoga rukopisa po kojima ga pamtimo – neobične i ekscentrične likove, rafiniran vizualni stil, slikovito poigravanje gotičkim i camp elementima, ostvarivanje atmosfere začudnosti te specifičnu vrstu humora, no u usporedbi s Bubimirom (1988) ili Edvardom Škakorukim (1990), ovdje jednostavno nedostaje šarma i čarolije njegovih prijašnjih ostvarenja. Redatelj se umorio, iako sporadično bljesne stari Burton, primjerice u prizoru s Barnabasom i hipijima ili kada ironizira američke ideologeme poput važnosti obitelji, ali mu opet, što je također karakteristično za njega, problem čine akcijski prizori.
Općenito, prvi je dio filma mnogo bolji i življi, što treba zahvaliti vrckavom glumačkom ostvarenju Johnnyja Deppa te staroj formuli prema kojoj se protagonist iznenada nađe u drugom vremenskom razdoblju pa mu sve djeluje novo i neobično, iz čega potom proizlaze njegovi nesporazumi s okolinom. Uz njega, svakako treba istaknuti i danas pomalo zaboravljenu Michelle Pfeiffer, koja je nekoć blistala u Burtonovu filmu Batman se vraća (1992). Druga polovina filma mnogo se više svodi na puke zabavljačke tendencije i eksplozivnost te katkada djeluje kao da pripada nekom drugom filmu.
Sjene tame prosječan su film, premda je materijal uz više pažnje i promišljenosti mogao biti bolje uobličen.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 29. svibnja 2012.
