Igre, ratnici i ljudi
Vikend Hrvatske kinoteke: Izbor iz opusa Nikole Babića, Kino Tuškanac
-
Nikola Babić (Poprati kod Stolca, 1935) pomalo je zaboravljen hrvatski filmaš, čiji su dokumentarci prava mala remek-djela hrvatske kinematografije. Nakon kratkog prvijenca Nova Jugoslavija (1969), pažnju publike i kritike izaziva filmom Mur bur (1969), koji osvaja Srebrnu medalju u Veneciji i nagrade u Beogradu. Filmom Mur bur Babić zapravo započinje prvi od tri dokumentarna ciklusa od kojih svaki obrađuje određene teme. Mur bur pripada prvom ciklusu čija je tema ljudsko ponašanje i odnos prema igri. U taj ciklus pripadaju i filmovi Vox populi (1970) i Šije (1970), pravi mali biser hrvatske dokumentaristike. Kao i ostali Babićevi filmovi iz tog ciklusa, Šije su maestralna orkestracije slike i zvuka, film prožet ritmom igre iz imotskog kraja.
Babić u tom kratkom, desetominutnom filmu pruža gledatelju uvid u puno više od same igre koju koristi kao metaforu za život u Imotskoj krajini, društvene odnose i karakter ljudi koji je igraju. Babić dopušta sadržaju da kreira formu filma. Sama igra, njezina struktura i način na koji se odvija, redatelju služi kao okvir za izgradnju vlastitog djela. Brzina ruke u pokretu i tijela suprotstavljena jedna drugom Babićeva kamera bilježi s distance, gotovo kao da se radi o običnom etnografskom filmu. Ali način na koji je film zaokružen početkom i krajem snimljenim u eksterijeru – početak pokazuje ruku u pokretu i monotono ponavljanje uzvika „šije“ i kraj sačinjen od panoramskog kadra vrleti i golog kamenjara u kojem ljudi koje je prikazao u filmu žive – postavlja u jedinstven kontekst središnji dio filma i prikaz same igre, otkrivajući gledatelju koliko je igra odraz života ljudi koji je igraju.
Drugi Babićev dokumentaristički ciklus kao temu sadrži bivše ratnike različitih vojski. To su filmovi Johan s Velebita (1973), Bino, oko galebovo (1973) i Napoleon iz Rogoznice (1974). Posebno zanimljiv je film Bino, oko galebovo koji prikazuje nekadašnjeg partizana, a sada gradskog oriđinala i siromaha. Zbog dokumentarnog, iskrenog prikaza teškog stanja u kojem živi pripadnik NOB-a kojeg je država zaboravila, film je bunkeriran. To je tužna činjenica jer se radi o odličnom kratkom dokumentarcu kojim Babić prikazuje svog junaka u kamenjaru kraj mora, u napuštenom i surovom mjestu. U brišućim panoramama iz gornjeg rakursa koje jasno predočuju surovost ambijenta, Bino je mala točkica u neprijateljskom, pustom, zaboravljenom svijetu. Bez puno riječi, Babić slikom pokazuje psihičko i socijalno stanje svog junaka. I za kraj mu priušti vožnju u bijeloj kabriolet limuzini kroz centar gradića. Bino, odjeven u bijelu maršalsku uniformu, stojeći prolazi kraj okupljenih građana. I tim poignantnim, istodobno smiješnim i gorkim prizorom Babić zatvara priču o Bini, lokalnom ratnom veteranu i ludi. Nakon takvog kraja nije čudno da je film zabranjen.
Istom ciklusu pripada i film Napoleon iz Rogoznice, slabije ostvarenje od Bina, ali ipak zabavan, precizan, ritmički i vizualno konzistentan dokumentarac. Junak filma je Bene, bivši vojnik francuske Legije stranaca. Njegova je kuća puna francuskih simbola, zastava, vojnih trofeja, a sam Bene je izraziti frankofil. Babić mu dopušta, vjerujući u zanimljivost i neobičnost svog junaka, da nam ispriča svoju vojnu epopeju u Drugom svjetskom ratu da bi mu na kraju priuštio rekonstrukciju pustinjske bitke na rogozničkoj plaži. I ovdje je okus u gledateljevim ustima gorko-sladak, jer vidimo čovjeka koji živi u prošlosti, u izmaštanom svijetu satkanom od sjećanja i fantazije. A upravo to slika Bene koji sa francuskom zastavom maršira plažom sugerira.
Treći i posljednji ciklus Nikole Babića čine bavi se ljudskim naporima i postignućima, a čine ga filmovi Gaziovac (1974), Jači od mora (1975) i Trostruki život Dragutina Vrbenskog (1976). Jači od mora film je o čovjeku u borbi s prirodom i granicom vlastite izdržljivosti. Taj čovjek je Veljko Rogošić, slavni hrvatski plivač. Babićev redateljski postupak, od početnih Rogoševićevih priprema, preko plivanja u uzburkanom moru do konačnog trijumfa, dopušta sadržaju da oblikuje djelo. Redatelj bez upadljivosti ili pojačane vizualne kompleksnosti prati svog junaka kako lomi valove i polako pliva prema cilju. S distance, opet iz gornjeg rakursa, Babić prikazuje Rogošićevo tijelo izolirano u moru, prepušteno vlastitoj volji i snazi, osamljeno, izdvojeno od čamaca koji ga prate, ili ljudi koji su ga pozdravili na početku i dočekali na kraju. Redatelju je važan pojedinac i njegov sukob s prirodom, sam njegov pothvat. Rogošić u filmu ne govori, nego samo pliva. Na taj način redatelj ga postavlja u jedinstvenu a istovremeno univerzalno ljudsku poziciju. I tako Rogošićev plivački maraton postaje metafora za ljudski život. Jer kao i Rogošić, svi mi na svoj način plivamo kroz život.
Babić je snimio i dva dugometražna igrana filma, prvijenac Ludi dani (1971), vrlo ekscentričan i gotovo manijakalan film, u svakom slučaju iznimka u hrvatskoj kinematografiji onog vremena, za koji je nagrađen u Puli kao najbolji debitant, i erotskim prizorima nabijen Medeni mjesec (1983) koji je razotkrivši korupciju i kriminal u socijalističkoj Jugoslaviji efektivno završio karijeru izrazito talentiranog i zanimljivog redatelja Nikole Babića. Nadajmo se da će među ostalim i ovakve retrospektive osigurati da njegov rad ne bude zaboravljen.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 22.travnja 2012.
Piše:

Strašek