Igre, ratnici i ljudi

Vikend Hrvatske kinoteke: Izbor iz opusa Nikole Babića, Kino Tuškanac

  • Šije, red. Nikola Babić

    Nikola Babić (Poprati kod Stolca, 1935) pomalo je zaboravljen hrvatski filmaš, čiji su dokumentarci prava mala remek-djela hrvatske kinematografije. Nakon kratkog prvijenca Nova Jugoslavija (1969), pažnju publike i kritike izaziva filmom Mur bur (1969), koji osvaja Srebrnu medalju u Veneciji i nagrade u Beogradu. Filmom Mur bur Babić zapravo započinje prvi od tri dokumentarna ciklusa od kojih svaki obrađuje određene teme. Mur bur pripada prvom ciklusu čija je tema ljudsko ponašanje i odnos prema igri. U taj ciklus pripadaju i filmovi Vox populi (1970) i Šije (1970), pravi mali biser hrvatske dokumentaristike. Kao i ostali Babićevi filmovi iz tog ciklusa, Šije su maestralna orkestracije slike i zvuka, film prožet ritmom igre iz imotskog kraja.

    Babić u tom kratkom, desetominutnom filmu pruža gledatelju uvid u puno više od same igre koju koristi kao metaforu za život u Imotskoj krajini, društvene odnose i karakter ljudi koji je igraju. Babić dopušta sadržaju da kreira formu filma. Sama igra, njezina struktura i način na koji se odvija, redatelju služi kao okvir za izgradnju vlastitog djela. Brzina ruke u pokretu i tijela suprotstavljena jedna drugom Babićeva kamera bilježi s distance, gotovo kao da se radi o običnom etnografskom filmu. Ali način na koji je film zaokružen početkom i krajem snimljenim u eksterijeru – početak pokazuje ruku u pokretu i monotono ponavljanje uzvika „šije“ i kraj sačinjen od panoramskog kadra vrleti i golog kamenjara u kojem ljudi koje je prikazao u filmu žive – postavlja u jedinstven kontekst središnji dio filma i prikaz same igre, otkrivajući gledatelju koliko je igra odraz života ljudi koji je igraju.
    Bino, oko galebovo, red. Nikola Babić
    Drugi Babićev dokumentaristički ciklus kao temu sadrži bivše ratnike različitih vojski. To su filmovi Johan s Velebita (1973), Bino, oko galebovo (1973) i Napoleon iz Rogoznice (1974). Posebno zanimljiv je film Bino, oko galebovo koji prikazuje nekadašnjeg partizana, a sada gradskog oriđinala i siromaha. Zbog dokumentarnog, iskrenog prikaza teškog stanja u kojem živi pripadnik NOB-a kojeg je država zaboravila, film je bunkeriran. To je tužna činjenica jer se radi o odličnom kratkom dokumentarcu kojim Babić prikazuje svog junaka u kamenjaru kraj mora, u napuštenom i surovom mjestu. U brišućim panoramama iz gornjeg rakursa koje jasno predočuju surovost ambijenta, Bino je mala točkica u neprijateljskom, pustom, zaboravljenom svijetu. Bez puno riječi, Babić slikom pokazuje psihičko i socijalno stanje svog junaka. I za kraj mu priušti vožnju u bijeloj kabriolet limuzini kroz centar gradića. Bino, odjeven u bijelu maršalsku uniformu, stojeći prolazi kraj okupljenih građana. I tim poignantnim, istodobno smiješnim i gorkim prizorom Babić zatvara priču o Bini, lokalnom ratnom veteranu i ludi. Nakon takvog kraja nije čudno da je film zabranjen.

    Istom ciklusu pripada i film Napoleon iz Rogoznice, slabije ostvarenje od Bina, ali ipak zabavan, precizan, ritmički i vizualno konzistentan dokumentarac. Junak filma je Bene, bivši vojnik francuske Legije stranaca. Njegova je kuća puna francuskih simbola, zastava, vojnih trofeja, a sam Bene je izraziti frankofil. Babić mu dopušta, vjerujući u zanimljivost i neobičnost svog junaka, da nam ispriča svoju vojnu epopeju u Drugom svjetskom ratu da bi mu na kraju priuštio rekonstrukciju pustinjske bitke na rogozničkoj plaži. I ovdje je okus u gledateljevim ustima gorko-sladak, jer vidimo čovjeka koji živi u prošlosti, u izmaštanom svijetu satkanom od sjećanja i fantazije. A upravo to slika Bene koji sa francuskom zastavom maršira plažom sugerira.
    VEljko Rogošić, protagonist filma Jači od mora Nikole Babića
    Treći i posljednji ciklus Nikole Babića čine bavi se ljudskim naporima i postignućima, a čine ga filmovi Gaziovac (1974), Jači od mora (1975) i Trostruki život Dragutina Vrbenskog (1976). Jači od mora film je o čovjeku u borbi s prirodom i granicom vlastite izdržljivosti. Taj čovjek je Veljko Rogošić, slavni hrvatski plivač. Babićev redateljski postupak, od početnih Rogoševićevih priprema, preko plivanja u uzburkanom moru do konačnog trijumfa, dopušta sadržaju da oblikuje djelo. Redatelj bez upadljivosti ili pojačane vizualne kompleksnosti prati svog junaka kako lomi valove i polako pliva prema cilju. S distance, opet iz gornjeg rakursa, Babić prikazuje Rogošićevo tijelo izolirano u moru, prepušteno vlastitoj volji i snazi, osamljeno, izdvojeno od čamaca koji ga prate, ili ljudi koji su ga pozdravili na početku i dočekali na kraju. Redatelju je važan pojedinac i njegov sukob s prirodom, sam njegov pothvat. Rogošić u filmu ne govori, nego samo pliva. Na taj način redatelj ga postavlja u jedinstvenu a istovremeno univerzalno ljudsku poziciju. I tako Rogošićev plivački maraton postaje metafora za ljudski život. Jer kao i Rogošić, svi mi na svoj način plivamo kroz život.
    Ludi dani, red. Nikola Babić
    Babić je snimio i dva dugometražna igrana filma, prvijenac Ludi dani (1971), vrlo ekscentričan i gotovo manijakalan film, u svakom slučaju iznimka u hrvatskoj kinematografiji onog vremena, za koji je nagrađen u Puli kao najbolji debitant, i erotskim prizorima nabijen Medeni mjesec (1983) koji je razotkrivši korupciju i kriminal u socijalističkoj Jugoslaviji efektivno završio karijeru izrazito talentiranog i zanimljivog redatelja Nikole Babića. Nadajmo se da će među ostalim i ovakve retrospektive osigurati da njegov rad ne bude zaboravljen.

    © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 22.travnja 2012.

Piše:

Nikola
Strašek

kritike i eseji