Kojim putem?

Fleke, red. Aldo Tardozzi

• 
  
  Sex and drugs... a negdje pri kraju ima i nešto rock and rolla. Noć, nespavanje, nasilje, put od niotkuda do nigdje... Cure koje drapaju do ibera i tak skulirano brijeju... ovako bi se otprilike mogle opisati koordinate filmskog itinerara jednog debitantskog filma u hrvatskom kinu. Fleke su to, ali možda i film za sve one koji vole sve što vole mladi? Aldo Tardozzi u formi je dugometražnog, cjelovečernjeg igranog filma debitirao relativno kasno. Nakon umjereno zapažena pisanja o filmu te stanovita televizijskog iskustva u produciranju i režiranju sitcomova na nacionalnoj i komercijalnim televizijama, odlučio se svoj prvijenac scenaristički i autorski uobličiti o naraštaju kojemu već dugo ne pripada i na koji može gledati s distance.
  
  Naime, junakinje njegova filma tinejdžerke su Lana (Iskra Jirsak) i Irena (Nika Mišković), koje u jednoj noći prožive više negoli njihovi vršnjaci/vršnjakinje, ali i oni stariji, u cijelom svom tinejdžerskom stažu, tj. životu. Naravno, radi se o filmu, većem od stvarnosti... Ipak, sve to u Flekama djeluje nekako preveliko i za sâm film. Noćni izlazak sedamnaestogodišnjakinje Lane pretvara se u After Hours (M. Scorsese, 1986), iz kojega će ona izići kao ranjena, mlada žena s bremenom nasilja i smrti. Zaljubljena u dečka u kojega su zaljubljene i sve njezine prijateljice, ona s njime doživljava i prvo seksualno iskustvo. No umjesto priželjkivane nježnosti u toplini sobe s voljenim mladićem, ona će svoju nevinost izgubiti na zadnjem sjedištu noćnog taksija. Njezin će je dragi Igor (Živko Anočić) zapravo silovati... a na njezinoj će kratkoj suknjici ostati krvava fleka.
  
  Fleku će, ali na svojoj traper jakni, zadobiti i Irena. Ona će pak također u sudbonosnom taksiju razvaliti potiljak jednog bezimenog noćnog vozača (Siniša Labrović), a sve zbog nešto kuna potrebitih za svoju dozu shoota ili tableta. Za razliku od krhke i roditeljskim domom inhibirane Lane, ona je potpuni otpadnik od društvene sheme poželjne mlade djevojke. Divlja je i sasvim neobuzdana u svojem nagonu za brijanjem i konzumiranjem narkotika. U ne previše inspirativnom scenarističkom postavu, Lana i Irena sreću se u noćnome lokalu. Njihovo će druženje potrajati cijelu noć (zapravo do jutra, koje neukrotiva djevojka neće dočekati živa). Tardozzi sklapa film prepun nasilja, i to ne samo doslovno fizičkog i opipljivog nego i onog verbalnog, pa i mentalnog. Jezik što ga mlade cure (posebice Irena) rabe u filmu prepun je psovki, prenaglašenih gesti i opscene scenske mimike. Kakav je pak filmski jezik koji rabi Tardozzi? Namah rečeno, sirov i neizbrušen, upravo poput jezika kojim se u Flekama koristi Irena.
  
  Žanrovski, radi se o trileru, koji je i tematski i vizualno sasvim mračan. Cjelonoćno putešestvije dviju tinejdžerki zbiva se u okružju sablasnog, unheimlich Zagreba. (Sam će redatelj reći da je, osim svojedobno već kratkometražno ufilmljenog ubojstva taksista, motiv bio i medijski, te socio-kulturo-psihopatologijski slučaj ubojstva Luke Ritza. »Mladi znaju sve o drogama, oružju i nasilju«, glasi naziv teksta na jednom portalu o ovome filmu.)
  
  Cijeli je film snimljen fotoaparatom. Već ta činjenica u bitnome predodređuje vizualnu kakvoću filma. Likovi su precizno ocrtani, ali bez nekih začudnijih oblika filmskog zapisa (švenkova, vožnji, trešnji kamere), a i montažni je ritam u stanovitom smislu klasičan. Sve to, naravno, u vrijednosnom smislu nije presudno za doživljaj Fleka. No, ako bismo htjeli – naravno, preko sasvim subjektivnog doživljaja pisca ovih redaka – ući u njegovu dramaturšku koherentnost i umjetničku uvjerljivost, tu se već suočavamo s poteškoćama. Fleke su, naime, narativno vrlo konfuzan, a motivacijski gotovo pa sasvim neuvjerljiv autorski uradak. Ponajprije jedan naizgled sporedni detalj. Inicijalno ubojstvo taksista ostaje poprilično nesuvislo fabularno razriješenim. Čitavo nam vrijeme, čini se, autor sugerira da bi zavojima omotani muškarac u bolnici u kojoj zapinju Lana i Irena trebao biti dotični noćni vozač. Ipak, on ostaje u svome autu sve do posljednje sekvence filma, gdje dolazi i do ultimativnoga okončanja nesputane Irene... A taksisti znaju da je ubijen (i ostavljaju ga u automobilu?).
  
  No upitan je i cijeli motivacijski sklop ponašanja protagonistice koja doživljuje svoje prvo seksualno iskustvo, tj. biva silovanom. Već se na početku spremajući na željno iščekivani, koitalni susret sa svojim alfa-mužjakom, ona ustukne. Zašto? Na stranu dobar odgoj, skrupuli građanskog društva, umišljaj ljubavi... Jer, poslije j***anja nema kajanja! (Ispričavam se zbog vulgarizacije izričaja!) Naprosto ne mogu prihvatiti dramaturšku motivaciju redatelja i scenarista, prema kojoj Lana, na nagovor Irene, zbog svega želi ubiti mladića u kojega je zaljubljena... ovako patetički i grubo dramski upakirano – neuvjerljivo je. Također, popriličan je nedostatak filma i loša uobličenost dijaloških sekvenci jer, osim nabrijanih akcijskih sekvenci, dobar dio filma čine razgovori Lane i Irene. Njihov se odnos i međusobno približavanje i zbiva preko tih malih noćnih razgovora. No sve opet djeluje nekako iskonstruiranim. Osim živopisnih psovki koje postavljaju okvir za sleng zagrebačkih noćnih brijačina, ovi su razgovori zapravo previše općeniti i crpe iz općih mjesta. Tako se negdje pri kraju filma čuje i ovo: „Svijet je pokvaren.“ Heureka!
  
  Dvije divljakuše u pijanoj i napušenoj noći – usput garniranoj ubojstvom – dolaze do zaključka kako zapravo one žive više od suputnika u tom noćnom putešestviju. Živopisni likovi što ih susreću na tom putu djeluju – groteskno. Tako mi se ponekad čini da Tardozzi zapravo ne zna što želi svojim filmom. Opisati mladenačko nasilje? Metažanrovski se referirati na sam medij filma (neke od ključnih sekvenci odvijaju se u starom ljetnom kinu na Tuškancu)? Dati posvetu mladalačkoj neobuzdanosti? Kritizirati korumpirano okružje? Jednostavno, snimiti dobro primljen i u kinima gledan film? Iako se ovo posljednje čini najboljom opcijom, koliko je u tome uspio?
  
  Kako su se mene dojmile Fleke? Kao Thelma i Louise koje sreću Idiotsku noć. Očigledna je težnja da se bude izravnim... da se prikaže nasilje i nabrijanost mladih... da se vidi okorjelost i neosjetljivost okružujućeg društva... rezultirala je, zapravo, mlakim filmom punim patetike i karikirane dramatičnosti. Tu posebice mislim na pribjegavanje shemi tragike iskazane u zadnjoj sekvenci, kada Irena umire na Laninim rukama. Život je nepravedan, okrutan, surov... Ali, film je tu da ga prikaže dinamičkim, zanimljivim, nepredvidivim... Naravno, ako je pravi (film, naravno). Dvije cure koje noću deru i drapaju do übera... zaljubljenost, pa mržnja na smrt... „Danas sam luda, ne znam što hoću“... jutarnji Zagreb u izmaglici protagonističina koračanja preko mosta... sve su to motivi jedne zanatski (akademski?) dobro naučene filmske lekcije. Ali, pravi film? Fleke ostaju tek simulacrum nečeg što je moglo postati i dobrim kino-doživljajem.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 20. travnja 2012.
  

Piše:

Marijan
Krivak