Infantilnost i istrošeni modeli

21. Dani hrvatskog filma, Zagreb, 16. – 22. travnja 2012.: Eksperimentalni filmovi

• 
  
  Kako se umnožava festivalska brojka Dana hrvatskog filma u zagrebačkom SC-u, tako se, s druge strane, sužava domena eksperimenata koji se nude u njegovu programu. Barem je to tako sudeći prema prikazanim projektima na travanjskoj smotri 2012. Zapravo, vrlo su upitni medijski razlozi zbog kojih su pojedini filmovi uopće uvršteni u taj program. To se prije svega odnosi na dokumentarna ostvarenja tipa Igora Grubića (Složne ruke, 2008–2011), koji na prežvakanom obrascu kopanja po kontejneru pokušava iznuditi novu socijalnu pravdu. Doslovce iznuditi, jer teško bi se drugim riječima mogla opisati nijema animacija mutnih fotografija različitih spodoba koje pretražuju isti kontejner za odlaganje smeća uz potpuri pisanih poruka naivnog, gotovo romantičarskog predznaka. U njima autor na pojednostavljen način opisuje elemente surovog kapitalizma na hrvatski način te poziva na empatiju i preraspodjelu sreće. Pritom nije jasno kome su adresirane te poruke – likovnim umjetnicima, filmašima, direktorima javnih poduzeća ili političkoj eliti možda?
  
  Uostalom, Goran Trbuljak u kratkom je filmu L.E.F., uvrštenom u sekciju dokumentaraca, samo potvrdio činjenicu da je kontejnerska strategija premrežila svijet. Dakle, po smeću se jednako kopa u Mexico Cityju, Berlinu, Šangaju, Parizu i Zagrebu. Nadalje, isforsirana priča Ane Bilankov o izbacivanju bibliotečnih naslova iz doba NOB-a (U ratu i revoluciji, 2011) također pripada u domenu dokumentarizma. Mutni i sjenoviti prizori te umetanje žive slike nekog slavlja s visoko uzdignutim hrvatskim barjakom u prvom planu u prizor s knjigama na polici nisu uvjerljivi razlozi zbog kojih bi se neki film pogurao u eksperimentalni program. Štoviše, na odjavnoj špici istoga piše kako je sufinanciran kao dokumentarni projekt. Možda bi organizatorima festivala, kao i brojnim autorima dobro došao kratki tečaj o tome pitanju.
  
  Mogli su ga posve solidno proći na ovogodišnjem Zagrebdoxu, na kojem je većina pokazanog materijala bila eksperimentalnije nastrojena, no zbog toga im nitko od gledatelja ili pak članova žirija nije osporavao temeljnu kategoriju. Dapače, svako novo medijsko rješenje ili eksperiment samo osnažuje logiku dokumentarizma. To se jednako odnosi na igranu produkciju te se čini kako je eksperimentalna sekcija već duže vrijeme na kušnji. Kao da su resursi čistog, punokrvnog eksperimenta pri kraju te se svježi medijski modeli zbivaju na drugim mjestima. Gotovo usput, iz ekonomičnih razloga, ne bi li se iznašao učinkovit izlaz iz neke igrane ili dokumentarne zavrzlame. Na europskim festivalima igranih i dokumentarnih filmova u posljednje vrijeme pregršt je primjera koji idu u prilog toj konstataciji.
  
  Dakle, punokrvnog eksperimenta na 21. Danima hrvatskog filma nije bilo. Čak se ni nagrađenom filmu Mirande Herceg u toj sekciji (Od do) ne može gledati kroz prste. Jedna tipično dokumentarna tema o ničijoj zemlji – šalterima, čekaonicama ili tramvajima – nije dosegla onu razinu eksperimenta na kojoj bi se medijski preformulirao okvir svakodnevice. Zamagljena slika, mutni odrazi, nejasne siluete putnika u tramvajima te povrh svega infantilne poruke na elektronskim displejima (vjerojatno redateljičine) nisu bili dostatni za magični preokret. No žiri je s pravom nagradio to ostvarenje – kada se već našlo u eksperimentalnom programu – jer se pokazalo njegovom najkompleksnijom ćelijom. U tom pogledu redateljica nije imala značajnu konkurenciju jer se tradicionalno, iz godine u godinu, na taj repertoar guraju filmske crtice namijenjene publici u galerijama ili muzejima. Dakako, to ne bi trebalo umanjiti njihovu filmsku pismenost, no hrvatski je eksperimentalni slučaj zadnjih nekoliko festivalskih godina specifičan po infantilnosti, istrošenim modelima, površnosti, porukama kratkog dometa i slično.
  
  Među takvim primjerima prednjači nebulozno istraživanje posebnog odnosa slikara Paula Gaugaina i njegove bake (When I'm Five, Iva Kovač & Elvis Krstulović), o čemu je svojedobno sugestivno pisao nobelovac Mario Vargas Llosa (Raj iza drugog ugla, 2003). Zatim, nerazumijevanje Gotovčeve filmske strategije (Serenissima / Tomu u pohode, Željko Radivoj) – film u jednom kadru koji povećava kvotu neukusnih dijaloga kolega umjetnika s Gotovčevom umjetničkom ostavštinom u zadnjih godinu dana. Pa dva ostvarenja teatarskog, odnosno plesno-alegoričnog predznaka (Tabula raza, Sunčica Fradelić; Polaganost, Vladimir Končar, Iva Pavičić). Spomenutim naslovima svakako treba pribrojiti i onaj Grubićev o aktivizmu s dozom naivnosti i romantike.
  
  Kako ne bi sve bilo tako crno po eksperimentalnu scenu, jedan se model među filmskim crticama koji dijele galerijsku sudbinu svakako izdvaja, i to po krajnje jednostavnoj strukturi i začudno režiranoj arhitekturi (Prebivalište praznine, Tanja Deman). U njemu umjetnica mlađe generacije (rođena u Splitu) ulazi u set kolažirane arhitekture: bez zvuka i bez boje, crno-bijelo digitalizirani ambijenti bizarnih perspektiva, kompleksi generirani iz postojeće arhitekture i pejzaža s različitih geografskih širina i, na kraju, bez nazočnosti ljudskih jedinki. Redateljičin je filmski set ekstenzija njezina umjetničkog programa koji se temelji na fotokolažima futurističkog predznaka. Ta filmska crtica barem ne ponavlja prežvakanu temu niti parazitira na ostavštini nekog drugog umjetnika.
  
  Na kraju treba spomenuti dvije dobre ideje koje nisu optimalno aktivirane. Jedna je na razmeđi dokumentarca i eksperimenta (Mimohod, obala, rijeka, Željko Sarić), a druga je priča o paralelnoj stvarnosti (Parallel Highways, Rino Barbir). Sudeći prema polazišnoj tezi o tome kako odijelo čini čovjeka – a navedena je u kratkom, pratećem opisu Sarićeva filma – čini se da su nejasnoće u eksperimentalnom pristupu snimkama s poznatog zagrebačkog buvljaka (Hrelić, Jakuševac) presudile priči o magičnom utjecaju odjeće na čovjeka koji je nosi. Naime, materijal je imao odlične preduvjete za preobrazbu u angažiranu priču. Bez obzira na to na koju će stranu prevagnuti – dokumentarnu ili eksperimentalnu. No to se nije zbilo jer se polazišna ideja rasplinula u forsiranom eksperimentu. Insistiranje na pomaknutoj medijskoj optici ponekad može ugušiti zahtjevnu ideju. 
  
  Slično je i s drugospomenutom filmskom metaforom o šetnji zamrznutom slikom. Umjesto da je autor razmislio o zamrzavanju hrvatske realnosti, on se, vjerojatno pod utjecajem holivudskih produkcija i videoigrica, odlučio za benignu priču pod motom prošeći, uzmi pare i bježi. Dakle, u oba bi slučaja snažnija veza s hrvatskom realnošću filmski eksperiment učinila uvjerljivijim. Drugim riječima, snažniji aktivizam u tom smjeru ne bi naštetio svetom prostoru eksperimenta. Uostalom, na 21. Danima hrvatskog filma dokumentarni je program bio osjetno sugestivniji i intrigantniji od ostalog materijala na festivalskom programu. Ne samo zbog medijskih rješenja nego i zbog uvjerljivih priča i aktualnih tema.
  
  © Željhko Kipke, FILMOVI.hr, 23. travnja 2012.

Piše:

Željko
Kipke