Priče o drukčijem svijetu

Filmski ciklus po djelima Charlesa Dickensa, Kino Tuškanac, Zagreb, 4. – 15. travnja 2012.: Priča o dva grada (A Tale of Two Cities), red. Ralph Thomas; Posmrtni spisi Pickwickova kluba (The Pickwick Papers), red. Noel Langley

• 
  
  Charles Dickens i njegovo književno djelo u 20. stoljeću pronašli su prirodnog saveznika u filmskoj umjetnosti. Od početka tog medija Dickens svojim kompleksnim junacima i veličanstvenim negativcima, napetom radnjom i realističnim pričama viktorijanske Engleske, postaje nadahnuće za pionire kinematografije. Najranija adaptacija književnog genija kratki je film Smrt Nancy Sykes (Death of Nancy Sykes), epizoda iz romana Oliver Twist, snimljen 1897. godine, dakle samo dvije godine nakon što su braća Lumiere održali prvu projekciju u Indijskom salonu pariškog Grand Cafèa. Više od stotinu godina kasnije, Dickensom su se bavili velikani filmske umjetnosti od Georgea Cukora (David Copperfield / The Personal History, Adventures, Experience, & Observation of David Copperfield the Younger/, 1935), David Leana (Velika očekivanja /Great Expectations/, 1946; Oliver Twist, 1948), Alberta Cavalcantija (Nicholas Nickleby /The Life and Adventures of Nicholas Nickleby/, 1947) i Carola Reeda (Oliver!, 1968), sve do Alfonsa Cuaróna (Velika očekivanja /Great Expectations/, 1998) i Romana Polanskog (Oliver Twist, 2005).
  
  Zašto je Dickens toliko podoban za adaptaciju pokušao je objasniti Sergej Mihajlovič Ejzenštejn u svojoj knjizi Dickens, Griffith i film danas (Dickens, Griffith and Film Today) napisanoj 1944. godine. U njoj Ejzenštejn dovodi u izravnu vezu Dickensa sa D.W. Griffithovom paralelnom montažom, i sa vlastitim izumom „montažom atrakcija“. Griffith je sam priznao da mu je ideja paralelne montaže došla čitajući Dickensove romane zbog činjenice da postoji više različitih dramaturških rukavaca i da Dickens skače iz jednog u drugi, kontrapostirajući ih međusobno scenama. Ejzenštajn zaključuje kako je i ruska škola montaže bila duboko pod utjecajem Griffitha i posredno Dickensa. Zbog te činjenice i Dickensovog plodna opusa, postoji bezbroj filmova snimljenih po njegovim djelima (u vrijeme nijemog filma adaptirali su ga Talijani, Poljaci, Šveđani itd), ali kako se film razvijao i dobio zvuk, došlo je do perioda u britanskoj kinematografiji, tijekom četrdesetih i pedesetih godina, kada su snimljene neke od naboljih adaptacija. David Lean je snimio dva spomenuta remek-djela u čijoj se sjeni nalaze i filmovi kojima ćemo se baviti.
  
  Prvi, Priča o dva grada (A Tale of Two Cities) Ralpha Thomasa – povijesna melodrama, snimljena 1958, u produkciji studija Rank, s Dirkom Bogardeom u glavnoj ulozi – zanimljiv je prikaz vrlo poznate priče o revoluciji, neuzvraćenoj ljubavi i požrtvovnosti. Sidney Carton, u distanciranoj interpretaciji Dirka Bogardea, centralni lik priče, odvjetnik, bonvivan, vječno pijan a zapravo nježno i empatično biće proživljava na pozornici povijesti sudbinu neuzvraćene ljubavi. Ljubav mu ne uzvraća lijepa Lucie Mannet (Dorothy Tutin) koja voli Charlesa Darnaya (Paul Guers), osobu koja je zapravo francuski aristokrat Evermonde. Vidjevši da ga njegova ljubljena ne želi Carton odlučuje svoj život posvetiti njezinom. I tako ga različiti događaji vode do ultimativne žrtve vlastitog života za sreću žene koju voli. Crayton zamijeni mjesta sa Darnayem i giljotiniraju ga. Priča o dva grada u ovoj adaptaciji priča je o Bogardeovom liku, njegovom ciničnom osmijehu i mekom srcu.
  
  On je u središtu filma iako su narativne linije višestruke i isprepletene, sve uključuju Bogardeov melankolični lik koji se prepušta sudbini i samožrtvovanju u ime ljubavi, lik koji očajnički traži smisao u životu dok oko njega mahnita povijest. To se pokazalo kao mudra scenarističko-režijska odluka jer sva događanja pratimo iz perspektive njegovog lika. Kao što u naslovu imamo opreku dva grada, Londona i Pariza, tako u rasporedu likova postoji opreka Crayton-Darnay, čije su isprepletene sudbine, sudbine jednog novčića koji spaja ta dva grada, grad u miru i grad poharan revolucijom. U filmu se u manjim ulogama pojavljuju legendarni Christopher Lee i Donald Pleasence, prvi kao zli markiz, a drugi kao špijun Barsad. Obojica su ostvarila zanimljive i slojevite uloge u kratkom vremenu koliko su na platnu, ali čak i njihove nadahnute izvedbe nisu dovoljne da izvuku ovaj film iz gliba prosječnosti, rutiniziranosti i nedostatka ambicija. Jedino što ga drži na površini je Bogardeova trijezna i humana interpretacija.
  
  Redatelj Ralph Thomas precizno, rutinski i u nekoliko detalja pokazuje povijesne događaje na čijoj se pozadini odigrava priča glavnih likova. No kako se radi o Dickensovu romanu scenarist T.E.B. Clarke morao je posegnuti za skraćivanjem i pojednostavljenju kompleksnog originalnog teksta da bi narativna struktura bila fluidna i jasna. Pad Bastillie i ostali revolucionarni momenti prikazani su u sekvencama nalik na snove sa pretapanjima, zumovima i brojnim rezovima, iako u prikazu masovnih scena postoje natruhe naturalizma u izboru krupnih planova pojedinaca u masi čija mahnita lica vode revoluciju. Redatelj Thomas koristi malo vremena koliko mu priča dozvoljava da u što kraćem roku prikaže što više, gomilajući slike i popunjavajući povijesni kontekst priče ali ta tehnika u ovom filmu samo dezorijentira gledatelja jer prenatrpanost radnje likovima i događajima, bez karakterizacije istih, vrlo brzo gledatelja dovodi do zamora i nezainteresiranosti. Iako često gubi ritam i kao da pokušava dostići sama sebe, brojnošću scena i likova preplavljena Priča o dva grada produkcijski je kvalitetan izdanak britanske kinematografije pedesetih, ali ne i djelo koje izmiče vremenu u kojem je nastalo.
  
  S druge strane film Posmrtni spisi Piskwickova kluba Noela Langleyja snimljeni 1952. u produkciji Olivera Mintera, šarmantna su satirična komedija, rađena u najboljoj maniri žanra. Dickensov roman ima osamstotinjak stranica te se scenarist i redatelj Noel Langley morao stvarno potruditi da stvori tako kompaktan i dramaturški precizan film istovremeno zadržavajući Dickensovu lepršavost i suptilni humor. Glavni junak filma Samuel Pickwick, u fantastičnoj interpretaciji Jamesa Haytera, luckast je i naivan, bogati viktorijaski džentlmen koji osniva eponimni klub čiji je cilj promatranje i istraživanje engleskog društva i služenje njegovu napretku ispunjavajući ga humanističkim vrlinama. U klubu su četiri vjerna Pickwickova prijatelja s kojima kreće u obilazak engleske provincije u želji da prouči, iskusi i zapiše što više karakteristika društva. Na putu susreću i glavnog zlikovca gospodina Jinglea (Nigel Patrick) koji im donosi same nevolje. U ovoj pikaresknoj pustolovini ljudi se zaljubljuju, odljubljuju, varaju, svađaju i mire, likovi su sudbinski privučeni jedni drugima.
  
  Redatelj Langley dramaturški i mizanscenski pregledno izlaže mnoštvo likova, lokacija i scena pribjegavajući pritom tehnikama nijemog filma i slapstick komedije. Film gledatelja uspijeva emocionalno angažirati u praćenju likova koji su kompleksni ljudi sa slabostima s kojima se gledatelj može identificirati. Likovi su u prvom planu, a svaki od važnijih likova ostvaruje dramaturški luk i doživljava katarzu a s njim je doživljava i publika. Humor je suptilan i nenametljiv, većinom proizlazi iz likova i njihovih međuodnosa, iako se film kreće izrazito brzo, s istančanim osjećajem za ritam izmjene scena.
  
  S druge strane kako se kroz film naivnost dobrog gospodina Pickwicka raspršuje i on završava u dužničkom zatvoru, film bezbolno prelazi u izrazito brutalan prikaz života na takvom mjestu. Ovdje do izražaja dolazi Dickensova kritika viktorijanskog društva, ali i Langley svojim režijskim umijećem uspijeva prikazati nehumane običaje toga vremena. Film ostaje napet i nerazriješen do samoga kraja, i kada do rješenja dođe ono je režirano s dozom ironije i odlično zaključuje ovu sjajnu laku komediju koja nam pokazuje kako se nekada s lakoćom i gracioznošću stvaralo filmove. Posmrtni spisi Pickwickova kluba uspješna je i nepravedno zanemarena Dickensova adaptacija koju je i danas, šezdeset godina nakon nastanka, užitak pogledati.
  
  © Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 15. travnja 2012.

Piše:

Nikola
Strašek